Autor Tema: Do Ulcinja i nazad - 2012  (Posjeta: 1696 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Do Ulcinja i nazad - 2012
« : 02.06.2012, 12:17:05 »
Mi smo odlučili da je utiske bolje podijeliti natanane, pa sam se odlučio na kraći putopis. Malo će potrajati, ali ja ne mogu kratko pisati  :icon_wink:

Otkako smo prošle godine na susretu Stromera u Bohinjskoj Bistrici potaknuli crnogorsku ekipu za organizaciju susreta 2012. godine, bili smo uvjereni da će to biti posebno druženje. Udaljenost destinacije za najveći broj sudionika jamčila je interesantna događanja, jer je nekoliko dana vožnje motorom bilo uvjet da se stigne do Crne Gore, kao i vožnje u grupi. A sve navedeno je uvijek garant puno lijepih fotografija i dobrih putopisa.

Što se nas osobno tiče, znali smo da sigurno idemo, i da ćemo uzeti slobodne dane prije i poslije susreta, ali nisam znao da ću imati toliko posla te da ću morati korigirati sam polazak zbog toga. Nakon što je i službeno potvrđena organizacija susreta od strane crnogorske stromerske ekipe, na  druženju s slovenskom ekipom u Karancu u sijećnju ove godine, pao je preliminarni dogovor o ruti i  zajedničkoj vožnji.

No kako to uvijek biva, zbog puno posla nismo mogli poći zajedno s njima, jer sam trebao završiti još jedan motor prije puta tako da smo konačan polazak odgodili s 22. na 23.05. Tada nam se otvorila mogućnost da se priključimo grupi koja je kretala iz Zagreba s 7-8 motora, a rute su nam se poklopile. Problem je bio loše vrijeme koje je prijetilo da će pokvariti sve planove. No volja i upornost,  mailovi i dogovori, urodili su konačnom odlukom: sastanak ekipe na na benzinskoj pumpi Tifon na istočnoj strani zagrebačke obilaznice oko 8.30 sati u srijedu 23.05.2012. bez obzira na kišu.

23.05.2012. – 1 dan – 441 km

Zagreb – Okućani – Banja Luka – Jajce – Sarajevo


U dogovoreno vrijeme stižemo na pumpu, a tamo je manje-više cijela ekipa. Upoznajemo se s našim novim suputnicima, točimo gorivo, oblače se kišna odijela i rukavice (Vileda  :icon_wink:) i krećemo oko 09.10. sati. Na kraju nas je bilo 14 na 8 motora. Dogovorili smo se da ćemo voziti u dvije grupe po 4 motora jer je 8 motora definitivno prevelika grupa. Zbog dosta vozača s malo iskustva, mi smo odlučili biti zadnji u koloni, a kako smo Nicola i mi imali maglenke, vođe su stalno mogli kontrolirati da li su svi motori na broju.

1.grupa

Dduck – DL 650
Santa i Katarina – DL 650
Ćoso i Anamarija – DL 650
Nicola – BMW R 1200 GSA

2.grupa

BF i Ana – DL 650
Vlado i Marija - DL 650
Kierran  i Anita - DL 650
Tanja i Brum – KLV 1000



Plan je autoputem do Okućana, pa prema graničnom prijelazu u Bosanku Gradišku, te dalje preko Banja Luke i Jajce do Sarajeva, gdje imamo rezervirano noćenje u hotelu.

Kiša nas je pratila skoro cijelim putem s manje ili više pauze između padalina. Silazimo u Okućanima s autoputa te nastavljamo prema graničnom prijelazu u Bosnu i Hercegovinu. Obzirom da je radni dan u sredini tjedna, nema prevelike gužve, ali dosadna kiša nas zeza. Nakon što smo prešli samu granicu imali smo malu nezgodu, pa smo pričekali 20-ak minuta da se stvar sredi. Na svu sreću ništa ozbiljno, ali ponovno dokaz da na ovakvim putovanjima treba biti spreman na svakakva iznenađenja.


Zbog ove neočekivane stanke, neki su popili kavu u obližnjem kafiću, pa odgađamo kavu u Banja Luci i odlučujemo voziti do Jajca gdje bi trebali ručati. Kiša pada, cesta je solidna, nema niti gužve, ritam je OK. Prelazimo Banja Luku i ulazimo u kanjon Vrbasa. Zbog konfiguracije ceste, preticanja nisu baš moguća uvijek, pa nas poprilično usporavaju kamioni. Uživati u krajoliku baš i nisam mogao previše zbog koncetracije na cestu, ali kanjon Vrbasa u svakom slučaju zaslužuje preporuku za neki drugi put. Kiša i dalje pada pa dolazimo do Jajca. Loše vrijeme mijenja plan o razgledavanju grada, a i s vremenom smo već u kašnjenju, pa tražimo neki restoran u okolici. Muzej AVNOJ-a, Mlinice, stari grad i ostale znamenitosti morati će pričekati neki drugi put. Na kraju ručamo u „Vozaču“, restoranu udaljeno par km od Jajca prema Sarajevu. Odličan gulaš za vrlo malo novaca, nas je dobro okrijepio, ali se baš nismo previše osušili jer nije bilo grijanja. Pa ipak je već kraj svibnja i ne bi trebalo biti hladno! Ne bi trebalo, ali toplo baš i nije bilo!

Nakon ručka nastavljamo put Sarajeva preko Donjeg Vakufa, Travnika, Kaknja, Visokog… Čak smo dio puta imali suhu cestu pa smo povratili dio izgubljenog vremena, ali nas je pred Sarajevom dočekala kiša i radovi na autoputa gdje smo pošteno umazali motore.

Ulazimo u grad za dana i prilično brzo nalazimo naš hotel "Telal". E sada, ulazak u garažu i nije baš bio toliko brz i jednostavan. Em zbog uspona, em zbog bočnih kofera, a ni Sarajlije nas nisu baš nešto doživjeli kao ravnopravne učesnike u prometu. No kako biva, motori su u garaži a mi konačno imamo mogućnost skinuti sve te mokre stvari s sebe i pošteno se ugrijati pod vrućim tušem.


Tanja nam je spremila svoj slatki liker koji nam je vrlo brzo potaknuo cirkulaciju. Odlazimo u obilazak Baš-Čaršije, jer je naš hotel vrlo blizu. No kako već noć polako pada, nema baš puno ljudi, pa nismo doživjeli pravu vrevu. Za taj ćemo ugođaj morati put Sarajeva još jednom.


Za večeru su naravno bili odlični ćevapi kod Ferhatovića, lokal se zove "Petica", ali su me kolači totalno razočarali. Obožavam baklave i ostale istočnjačke slastice, ali ono što smo dobili nije niti sluga tome.


 No smesti se nismo dali, pa smo se podijelili u dvije grupe. Mi smo se odlučili za posjetu sarajevskoj pivari. Reprezentativan objekat koji vas oduševljava kada uđete u njega. Uopće ne očekujete nešto takvu u Sarajevu, žao mi je što fotografije baš nisu uspjele to dočarati.


Popili smo po pivu (voćnu zbog koje sam dobio od konobara nadimak 1:0  :icon_mrgreen:) i polagano krenuli nazad put hotela. Malo slikavanja po gradu…

Biblioteka



Inat kuća



Miljacka


…i to je to.


Hm...


U predvorju hotela nas je dočekao mačak koji se sasvim lijepo smjestio na dvosjed.


Prije spavanja smo oslobodili Tanju briga oko njenog slatkog likera i krenuli na spavanje.
« Zadnja izmjena: 03.06.2012, 13:16:15 Brum »
Brum, bruuum, bruuuuumm...

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Odg: Do Ulcinja i nazad - 2012
« Reply #1 : 03.06.2012, 13:42:26 »
24.05.2012. – 2 dan –  cca 200 km
Sarajevo – Most – Tjentište – Brod – Šćepan Polje – Plužani – etno selo Izlazak


Nakon doručka u hotelu, slijedi pakiranje, a zbog čudljivog vremena kišnjaci su opet na nama. Malo sam „slikava“ okolicu hotela koji se smjestio u staroj jezgri, a iz sobe smo imali pogled na maleno groblje. Nov je, čist i uredan, nije skup, ali ove najgornje sobe su stvarno malene i uopće nemaju ormara. Ja sam spavao u fotelji na razvlačenje, popularno nazvanoj od strane Tanje – korito 


 Pomalo izvlačimo motore iz hotelske garaže i uključujemo se u gradski promet. Prolazimo kroz centar grada, ima puno radova, i vrlo sporo se vozimo. Česti zastoji, zadržavaju nas u gradu i tek nakon pola sata izlazimo iz grada. Stajemo na prvoj benzinskoj pumpi, jer ipak odlazimo u poprilično pust kraj a moj motor troši osjetno više od malih DL-ova, a Nicolin GSA ima ogroman tank.

Nakon tankiranja želim startati Dundu, no akumulator odbija suradnju?! Pokušavam ponovno, međutim, nema dovoljno kapaciteta, odnosno snage. Ugradio sam novu Yuasu prošle godine i morala bi biti dobra, jer nije prošlo niti godinu dana. Odmah sam se sjetio uzroka – maglenke. Ugradio sam ih taman prije puta i testirao na jednoj dužoj vožnji autoputem do Ljubljane i nazad i sve je bilo OK. U njima su H3 sijalice, svaka po 55 W kao i glavni farovi i to je poprilično opterečenje za instalaciju. Jučer smo cijeli dan vozili i sve je bilo OK. Međutim, jutros sam upalio maglenke i vozili smo se vrlo sporo pola sata, skoro na obrtajima praznog hoda kod KLV 1000, a još sam k tome imao uključena sva 4 žmigavca jer sam bio posljednji u koloni. Kako imam i dodatno stop svjetlo na koferu, izgleda da jednostavno motor nije punio bateriju nego ju je „isisao“ jer su obrtaju bili preniski.

Sjetio sam se kako mi je već netko iz Istre (Toni ili Fabrizio) tko je sam ugradio maglenke, upoznao kako se to i njemu dogodilo. Nije bilo druge nego startati Dundu uz pomoć kablova koje naravno nitko od nas nije imao sa sobom. Na benzinskoj pumpi ih nisu imali, tako da su se Dduck i Vlado ponudili da odu do obližnjeg marketa da ih kupe, a mi ćemo ih pokušati pronaći kod nekog od vozača koji dolaze na pumpu.

 Tako je na kraju i bilo. Kierran ih je pronašao kod dede s Jugićem (blaženi Yugo) pa smo startali  s dedinim kablovima i Kieranovim motorom Dundu bez ikakvih problema. Bilo mi je žao što cijela grupa zbog mene čeka 20-ak minuta, ali nažalost nisam si mogao drugačije pomoći. Uskoro stižu Dduck i Vlado s kablovima (hvala dečki još jednom  :klanjase: :thumb_up:).Mi smo u međuvremenu odlučili  da odemo prvi i sami, pa da malo Dundi protegnem Michelinke kako bi se baterija napunila. Dogovor je bio da se nađemo kod Broda (ime mjesta) gdje ćemo odlučiti da li idemo na Tjentište ili produžujemo za Plužine u Crnu Goru.   

Jučerašnji ritam mi je bio prilično spor, pa sam sada ubrzao kako bi uživao u odličnoj, pustoj cesti, i još k tome bez kiše. No kako smo se približavali Brodu, naišli smo na neoznačene radove na cesti koji izgledaju nekako ovako: Svako malo na cesti nedostaju pravilno izrezan komad asvalta debljine minimalno 10-cm. Niti jedan nije označen, nepravilnog su rasporeda, po cijeloj širini kolnika, čak i u zavojima. Naravno lokalnog „baju“ s Mercedesom W 123 to nije spriječio da me prestigne u neosvijetljenom tunelu s rupama po cijelom kolniku punim vode  :thumb_down: :icon_no:?!
Stigli smo u Brod i malo predahnuli uz kavu, i taman stiže ostatak grupe. Pala je odluka da se ipak ide na Tjentište i spomenik bitci na Sutjesci. Ponovno se dijelimo na dvije grupe i krećemo. Ćoso i mi malo zaostajemo pa vozimo sami uskom cestom uz rijeku Drinu. Priroda je predivna i poprilično divlja, a cesta vrlo zavojita, mokra i dosta uska. Srećom nema baš prometa, ai zato stiže naša vjerna pratiteljica kiša i to poprilično jako. Stižemo do Tjentišta, no osim napuštenog spomenika i devastiranog hotela nema se baš puno toga vidjeti. No nema naše prve grupe?

 Vozikamo se malo uokolo i ipak se konačno nalazimo. Ponovno je gospodin Garmin imao neke svoje ideje o pravcima putovanja  :043: Kako je došlo vrijeme ručke odlučujemo stati u restoran Makadam 58. Ime je dobio po makadamu na ulazu i godištu rođenja vlasnika. Tu smo predahnuli i prosušili se, a kakve su probleme s rukavicama imali pojedinci vidi se na priloženim slikama .


 Nakon ručka dio ekipe odlučuje ipak otići do spomenika bez obzira na kišu. Na kraju se to pretvorilo na mali off road izlet, pa photo sesion, pa razgledavanje spomenika pješke…


Kada smo se konačno grupirali za nastavak putovanja, slijedila je vožnja natrag do Broda pa uz drugu obalu Drine do Huma i graničnog prijelaza Šćepan polje.
To je definitivno bio „najdivljiji“ dio ovogodišnje ture, ali i najljepši. Duboki klanac rijeke Drine koja se ocrtavala kao zelena magličasta zmija duboko pod nama podsjetila me na prizore iz mog omiljenog filma „Gospodar prstenova“. Nažalost fotografija nemam jer sam bio vrlo fokusiran na jako usku, strmu i zavojitu cestu pred sobom punu kamenja i odrona. Opet nam je ritam bio spor, pa sam imao dosta problema jer je full opterećeni KLV 1000 vrlo teško voziti uzbrdo u niskim obrtajima.

Kako sam bio zadnji u koloni nisam želio zaostajati, mada bi se tako puno lakše penjao, ali bih stalno dostizao ostatak ekipe koji su me usporavali. Jednostavno DL 650 se puno bolje bori s ovakvim cestama jer njegov motor puno fluidnije prima gas i ima puno manje izražene reakcije pod opterećenjem. Uostalom,  zbog toga je i bio toliko uspješan u Alpskim testovima.

Prije granice nailazimo na dva rafting kampa koji jako lijepo izgledaju i svjedoče o popularnosti ovog sporta u ovim krajevima. Kod graničnog prijelaz u Crnu Goru, Šćepan polja, rijeka Piva se ulijeva u Drinu, a cesta je osjetno bolja, šira i s blažim zavojima. Uskoro stižemo na most na Pivi gdje je ekipa upriličila pravi photo sesion parkiravši motore na samom mostu, bez obzira na promet. Vjetar je prilično puhao i Tanji je bilo jako hladno pa smo se mi nakon 15 minuta pomaknuli u zavjetrinu stijena. Već je bilo kasno popodne i trebali smo pronaći smještaj, a nekako mi se činilo da Plužine u ovo doba godine nemaju baš kapaciteta za 14 nenadanih gostiju na motorima.

Cesta vodi kroz mnoge neosvijetljene i neobrađene tunele, a uskoro rijeka Piva postaje akumulacijsko jezero. Počeo je puhati dosta jak vjetar i poprilično je hladno.
Stižemo u Plužine, stanovnici nas u čudu gledaju, a potraga za smještajem nije urodila plodom. Hotel je zatvoren, objekat  „Zvono“ nema dovoljno mjesta, ali ljubazni vlasnik nam ubrzo pronalazi smještaj u etno selu „Izlazak“,  12 km od Plužina prema Nikšiću. Kako je danu skoro kraj, a ovo je poprilično slabo naseljen kraj Crne Gore, žurimo iz Plužina prema etno selu. Skrećemo lijevo s glavne ceste i nakon nekoliko km vožnje gore, dolje, lijevo desno, između rijetkih seoskih imanja, stižemo na lokaciju.


Kako nema dosadne kiše vrlo samo zadovoljni, a samo etno-selo je jednostavno predivno. Smješteno na samoj ivica ponora ispod kojeg je Pivsko jezero, sastoji se od nekoliko tipova objekata koji nude  povoljan smještaj. Gazda Novica je vrlo ljubazan, uključuju se bojleri i grijanje i konačno se smještamo u simpatične drvene i kamene objekte. Kreće proces skidanja, sušenja, raspakiravanja i malo pomalo se vraćamo u civilni oblik života.


Večeramo u predivnom restoranu odličnu večeru, a na ovom putovanju odlično raspoložena obitelj Ćosić kreće u osvajanje tekućih pobjeda popraćen lokalnim napitkom pod imenom Kruna. O raspoloženju tijekom ostatka večeri više govori sutrašnji polazak oko 11.30 sati nego bilo što drugo  :043:. Siroti Nicola je doživi vatreno krštenje u pravom smislu te riječi jer ga je Ćoso skoro pa „satro“  rakijom  :icon_no:. Anamarija nas je pak upoznala s svojim skrivenim talentima  :icon_eek:


Nakon razuzdane večere, došli smo nekako do naše kućice i utonuli u blaženi sam kao dvije bebice.
Predivno mjesto. Mrak i tišina podsjećaju na dolinu Vrata pod Triglavom.   

Brum, bruuum, bruuuuumm...

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Odg: Do Ulcinja i nazad - 2012
« Reply #2 : 03.06.2012, 14:15:29 »
25.05.2012. – 3 dan – 224 km
Etno selo „Izlazak“ – Nikšić – Podgorica – Crnojevića Rijeka – Virpazar – Bar - Ulcinj


Kako je predhodna večer bila poprilično „ubitačna“ za neke od nas, buđenje je bilo dosta kasnije nego inače. Sva se naša oprema na svu sreću preko noći osušila, tako da smo mogli suhi nastaviti putovanje. Gazda Novica nam je pripremio pravi domaći doručak s friganicama, pitom, sirom, kruhom, pekmezom i ostalim izvornim proizvodima koji zasigurno nisu tretirani modernim preparatima. Čoso je dobio lijek da ga podsjeća na predhodnu večer  :icon_mrgreen:



Nakon doručka i plaćanja, uslijedilo je pakiranje, no neki članovi ekipe nisu se baš osjećali dovoljno bistrim za vožnju pa smo pričekali da dođu k sebi. Pri redovnom jutarnjem pregledu motora ustanovljeno je da su skoro svi DL 650 potrošili nešto motornog ulja (neki su čak bili na minimumu), ali su vozači imalo dodatno ulje pa smo riješili i taj problem. Mladi Nicola nije baš imao puno iskustva s domaćom rakijom, a Ćoso je sinoć baš bio raspoložen da ga uvjeri u njenu kvalitetu, pa još uvijek nije bio spreman za vožnju. Obzirom da smo mi željeli stići u Ulcinj prije mraka, a danas bi se nakon prolaska kroz Podgoricu tako i tako odvojili od ekipe, odlučili smo dalje sami krenuti. Ipak je već bilo skoro 11.30 sati, znači da je dobar dio jutra već  izgubljen za vožnju.

Pozdravili smo se s ekipom i dalje krenuli sami. Kako se ne bi vraćali na glavnu magistralu istim putem nastavili smo uskim putem kroz pustopoljinu i nakon par km smo stigli na glavnu cestu. Lijepa, široka s blagim zavojima, pa je vožnja do Nikšića bila pravo zadovoljstvo. Prometa skoro uopće nije bilo, a niti kiše. Prestigli smo samo kamion koji je vozio neki vrlo lijepi oldtimer.

Kako smo se spuštali s visoravni i temperatura zraka je porasla pa nam je postalo vruće u kišnim odijelima. U Nikšiću smo stali na benzinskoj pumpi „Gitanes“,  istoj ono na kojoj nas je prošle godine pričekao Goran pri dolasku iz Trebinja. Ovo je definitvno najluksuznija benzinska pumpa koju sam do sada vido. Mramor, inox, koža, skupi materijali svuda oko nas. Izgleda da je netko „oprao“ poprilično novaca u njenoj gradnji. Skinuli smo kišna odijela, natočili gorivo i malo se osvježili.


Na parkiralištu smo vidjeli još dva oldtimera, a ubrzo je došao i kamion s oldtimerom koji smo prestigli. Svi su imali BiH tablice, Izgleda da idu na neki skup u okolici.


S obzirom da smo željeli pogledati manastir Ostrog (smješten u stijeni, visoko u brdima) sada je bila prilika. 10-ak km od Nikšića prema Podgoricu, skretanje je na usku, vrlo krivudavu cestu, s mnogobrojnim čudno nagnutim serpentinama, k tome je puna rupa i kamenja, ali zato pogled  :klanjase:…Uspon po tih 8 km me podsjetio na Mangart, a zadnjih nekoliko zavoja nisam mogao savladati u jednom luku nego iz dva puta, kao kamion  :icon_no:. Na vrhu je bilo veliko parkiralište, te dosta radova oko manastira. Nismo željeli remetiti mir pravoslavnih vjernika kojima štuju ovo svetište nego smo samo napravili nekoliko fotografija i uživali u predivnom pogledu s vrha. Bijeli manastir na tamnom brdu izgleda slično Predjamskom gradu kod Postojne, samo što je puno nedostupniji, i djeluje nestvarno smješten tako visoko. Noću, osvijetljen, izgleda zasigurno bajkovito.


Taman kada smo trebali sjesti na motor, stiže naša ekipa. Izgleda da se Nicola ipak brzo oporavio, a i tempo vožnje im je bio sasvim solidan, kada su stigli 20-ak minuta iza nas. Pozdravili smo se još jednom i krenuli dalje. Spuštanje je bilo sasvim drugačije, prva brzina, ler gas i pomalo. Čak sam i ja mogao uživati u pogledu koji je uistinu fascinirajući.

Nastavak puta prema Podgorici brzom cestom smo prošli brzo. U grad nismo ulazili nego smo ga obišli i krenuli prema Cetinju. Cilj nam je bio malo mjesto s kamenim mostom, Crnojevića Rijeka. Kako je ovo nama treći put da smo u Crnoj Gori, svaki puta pogledam neku znemenitost ili zanimljivost. A ovo nam je mjesto i zadnji puta privuklo pažnju, ali nismo imali vremena da ga vidimo kako treba. Kako se bližilo vrijeme ručku, a kišni oblaci su se opet počeli sakupljati, uopće nije bilo dileme gdje ćemo ručati. Nakon 15 km smo skrenuli s glavne ceste i uskom zavojitom cestom se spuštali slijedećih 10-ak km do našeg cilja. Taman kada smo ugledali znak za restoran, počela je padati kiša, tako da nismo imali bolje mjesto za predah.

Riblji restoran „Posljednja luka“ prepun je slika brodova na kojima je plovio vlasnik. Idilično okruženje skoro pa netaknute prirode, zelenilo šuma i vodenog raslinja i stari kameni most potpuno nas preuzimaju. Za ostatak osjetila pobrinulo se vrlo ljubazno osoblje restorana s svojom ponudom. Vrlo bogata riblja čorba od kuhanih ribljih glava,izuzetno ukusan prženi krap (šaran), i najbolje bijelo vino koje sam ikada kušao (samo kušao, jer ipak još moram voziti danas
 :icon_wink:). Kada sam saznao da je to njihovo domaće vino, znao sam da sigurno nismo pogriješili destinaciju. Da bi utisak bio potpun, konobar nam se ispričava što za desert imaju samo…baklavu, domaću naravno :icon_eek: :klanjase:! To je bio moj čovjek!


Ovakvu baklavu pamtim iz djetinjstva kada je naša susjeda iz Makedonije učila receptu moju majku prije 35 godina. Ne znam kada sam jeo tako dobru baklavu, možda u onom malo dućanu kojeg nažalost više nema (Pčelarska centrala u Gajevoj ulici u Zagrebu). Ono što sam na Baščaršiji dobio u tanjuru nije zaslužilo taj naziv  :thumb_down:

Tanja me pitala na kraju ručka, zašto nisam pitao koliko ovo košta, predpostavljajući da je vrlo skupo…Rekao sam da me baš briga, više od 50 eura ne može koštati, a toliko vrijedi. Račun za dvije juhe, prženog krapa (jedna porcija s 6 velikih komada ribe, sasvim dovoljno za dvije osobe), salatu, dva priloga, mineralnu i čašu vina, te dvije baklave je bio 26 eura   (cca 195 kn). I naravno gospodo dalmatinski ugostitelji, moguće je platiti bilo kojom karticom. Pametnom dosta!

Kiša u međuvremenu nije stala, a put smo morali nastaviti. Nije bilo druge nego ponovno navući kišna odijela i put Virpazara. Uski i krivudavi put zarastao u zelenilo slijedećih 23 kilometra nas je izvozao u sve tri osi, ali neka, vrijedilo je. Priroda uz tok ove kratke (13 km) rijeke koja se ulijeva u Skadarsko jezeru kod Virpazara je predivna. Nažalost, vidjeli smo puno vodenih zmija pregaženih na cesti jer im je topli asfalt idealno mjesto za sunčanje u ovo hladnjikavo proljeće. Nakon nekoliko provjeravanja da li smo na pravom putu (nema baš puno putokaza ) konačno stižemo do Virpazara. Prošle godina nas je oduševio, ali o tome smo pisali. Trebalo je krenuti dalje.


Brzom cestom do tunela Sozina (2006.godina Gasho je bio vodić Daneku, Lily i nama, vozio je 170 km/h prestižući automobile u tunelu), pa onda konačno stižemo na crnogorsku obalu. Petrovac, Sutomore, Bar i konačno Ulcinj.
Nekako pronalazimo nadvožnjak koji se gradi i ulaz u veliki hotelski kompleks, tik do njega. Između silnih zgrada vidimo hrpu motora i eto nas na cilju.
Stiglo je već petanestak. Domaćini Goran, Zoka i Panto nas pozdravljaju, pa nakon financijsko administrativnih formalnosti unosimo stvari sobu.
Dok smo se mi raspakiravali, stigli su i Slovenci, pa Romana i Jeeves i još poprilično drugih. Parkiralište pred hotelom se sasvim lijepo popunilo. Uvijek je lijepo vidjeti drage prijatelje, pa makar čekali godinu dana da se ponovno vidimo  :icon_wink: :thumb_up:   


Nakon tuširanja, presvlačenje, tekuće dobrodošlice, oblačimo i mi prigodne majice (odlična ideja da budu bijele) s značkama naših imena i pridružujemo se ekipi. Kako se približava večer odlazimo  u restoran na večeru. Sanda i Sir Oliver su stigli već u četvrtak pa nam pričaju o svojim dojmovima. Nakon večera, odlazimo na beach-bar na velikoj pješčanoj plaži.


Inače sam hotelski kompleks se smjesti na Velikoj plaži, dugačkoj 13 km, najvećoj pješčanoj plaži na Jadranu. Prostire se skroz do Ade Bojane, na rijeci Bojani koja je prirodna granica između Crne Gore i Albanije. Hoteli solidno izgledaju, sve sobe imaju klimu (mada nama nije trebala), i mogu zamisliti kako izgleda s stotinama gostiju u ljetnim mjesecima. Dio toga smo osjetili 2006.godine kada smo s Danekima nakon riblje večere na Adi Bojani probijali kroz kolonu vozila i ljudi koji su  se vraćali s plaže prema Ulcinju i hotelima.

Nakon „zagrijavanja“, svi oni koji su pristigli ugodnu večer su proveli prepričavajući dogodovštine s puta i planove za naredne dane. Tijekom večeri stalno su nam pristizali novi članovi ekipe tako da je ujutro parking već bio poprilično ispunjen.
Tamo negdje oko ponoći smo se uputili preko pješčanih plaža do svojih soba na zasluženi počinak.
Brum, bruuum, bruuuuumm...

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Odg: Do Ulcinja i nazad - 2012
« Reply #3 : 03.06.2012, 14:49:17 »
26.05.2012. – 4 dan – 143 km
Ulcinj – antena – Virpazar – okolica – tunel Sozina – Ulcinj


Subotnje jutro je stiglo bez kiše pa nakon doručka, spremamo stvari za današnju „kraću“ vožnju. Hm, nekako mi termini Goran i kraća vožnja, ne idu baš skupa, ali neka ga…Slovenska ekipa je odlučila propustiti ovu vožnju i malo odmarati uz mogući kupanac, samo je Serad išao s nama s svojim lijepim Tripyem. Obzirom da se nakratko pojaviolo sunce, ja sam "nažicao" od osoblja hotela kantu i spužve i nabrzinu malo doveo Dundu ured. Naravno na opće oduševljenje svih prisutnih  :gy:

Prvo idemo na benzinsku pumpu, a kada tamo iznenađenje – stigao je i Fatboy! Kojim kanalima i shemama zna samo on, ali baš sam se obradovao kada sam ga vidio  :icon_wink: :thumb_up: Tu je i jedan od najstarijih vlasnika (po stažu vlasništva  :icon_wink:)  Stromova na našim prostorima Freshman s suprugom. On također ima najdužu tradiciju prisustvovanja svim skupovima Stromera, tamo još negdje od Maribora 2006 ako se ne varam  :klanjase:


Goran nas vodi prema „Antenama“ odnosno lokaciji -------- na kojoj se nalaze odašiljači, repetitori i antene. Pogled je predivan, unutrašnjost Crne Gore, Skadarsko jezero, Albanija, rijeka Bojana, Ada Bojana, jadranska obala, sve je vidljivo s te lokacije. Goran nam priča o povijesti ovog mjesta i borbama koje su se vodile prije mnogo godina. Prilika je ovo za zajedničku fotografiju svih prisutnih, kao i za fotografiju bunkera na „iredentističkoj“, albanskoj strani. Mislim da ovaj pojam znaju samo oni stariji od 40 godina  :icon_wink:


Čim smo krenuli putem uz Skadarsko jezero prema Virpazaru, znao sam koliko će biti kratka ova vožnjica, jer smo prošle godine išli ovuda, ali u suprotnom smjeru. Slijedećih 40-ak kilometara smo išli u dugaćkoj zmiji od skoro 30-ak motora. Pogled na Skadarsko jezero, te naselja na njegovoj obali i otočiće s manastirima je jedinstven. U daljini se vidi i Skadar na albanskoj obali jezera. Uskoro ulazimo u Faragonsku…pardon  :icon_wink:, kestenovu šumu. Zaista nestvarno djeluju ova stara i debela stabla dok se vozimo uskim putem potpuno prekriveni gustim krošnjama. Tu je bila prilika da napravimo grupno slikanje motora i malo predahnemo.


Slijedi nastavak i spuštanje prema Virpazaru, malom povijesnom gradiću na samoj obali Skadarskog jezera. Po planu je tu bila pauza za kavu, a uskoro se pojavila i kiša da upotpuni doživljaj. Ja sam iskoristio priliku i fotografirao detalje koje sam prošle godine propustio, poput predivnog drvenog broda i vinskog podruma u kafiću u kojem smo odsjeli, a kojeg drži vlasnik ovog crvenog starčića.


Prošle godine nas je udomaćio Zoka s svojom obitelji i tom prilikom nam dao kušati svoje vino, te obećao da će nam jednom prilikom pokazati svoj vinograd. E sada je došla ta prilika. Istom onom cestom kojom smo se jučer spuštali iz Crnojevića rijeke prema Virpazaru, sada smo se dizali u brda do sela gdje živi Zokina mama i gdje on ima svoj vinograd. Opet gore, dolje, lijevo desno (kako to već u Crnoj Gori od silnih brda i ide) i evo nas nakon 10-ak km u malom selu u brdima. Odbor za doček je već spreman s domaćim delicijama (priganice i med), pa nakon parkiranja svih tih motora krećemo u kušanje i razgovor s Zokinom majkom.


Mislim da je ova destinacija bila pun pogodak jer mene crnogoska hrana uvijek opčini, a ovo je okruženje bilo taman za ugođaj. Nakon što smo „počistili“ sve što nam je vrijedna domaćica spremila, kupili smo Zokino vino za uspomenu (taman u ovu subotu imamo kušanje s prijateljima), krenuli smo nazad put hotela. Joke je nesebičnom gestom brzo prikupio po jedan euro za tunelarinu. Nama to nije trošak, a domaćinima pomaže u smanjivanju troškova. Joke bravo  :thumb_up:!

Istim putem polagano nazad, pa kroz tunel, preko obale do hotela. Nakon 143 km vožnje, već debelo kasnimo na ručak, ali nema veze, nije žurba…(osim kada nas Goran natjerava  :icon_mrgreen:)
« Zadnja izmjena: 04.06.2012, 10:18:15 Brum »
Brum, bruuum, bruuuuumm...

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Odg: Do Ulcinja i nazad - 2012
« Reply #4 : 03.06.2012, 15:01:53 »
Nakon ručka odlučujemo s Sandrom i Sir Oliverom do  Ulcinja. Razgledali bi malo stari grad  pa onda u neki od kafića na kavu. Odlučujemo da je najbolje da to napravimo taxijem. 5 eura za vožnju do grada i toliko nazad nije puno za nas četvero. Uskoro stiže Citroen Picasso s stražnjim lijevim kotačem koji je stajao pod vrlo neobičnim kutem. Kada je počela vožnja jasno nam je zašto. Zvuk mljevenja ležaja su oni na stražnjem sjedalu samo „mudro“ prešutili, ali da je mljeo, mljeo je  :043: :lol:

Dogovorili smo se s vozačem da nas on vrati kada završimo s obilaskom. Prvo smo krenula na zidine starog grada. Interesantno je da je poznati španjolski pisao Miguel Serevantes dio svog života proveo zatočen iza ovih zidina i da je upravo tu dobio ideju i počeo pisati svoj najpoznatije dijelo - Don Quihote.


Stare zidine još uvijek stoje na svom mjestu, mada objekti koje se nalaze u njima nisu svi u bajnom, a niti u autentičnom stilu. Ima restorana, pizzeria i ostalih ugostiteljskih objekata, a s morske strane se vidi najljepši od svih . Priliko obilaska srećemo još neke od kolega, i spuštamo se do grada na rivu. U maloj lučici ima nekoliko kafića, i jedna vrlo ružna stvar koje naizgled nikome ne smeta – poklopac kanalizacije oko kojeg se u koncetričnim krugovima šire bijeli papiri i …organski otpad  :misli: :icon_eek: :thumb_down:! I to stoji već nekoliko dana, a gazda kafića je ponosno ostavio fotelje 3 metra od te…pojave  :icon_no: :nono:.


Obilazimo rivu na kojoj se dosta objekata radi, a primijećujemo i znakove protiv uroka na jednom od njih  :misli:.O arhitekturi se može napisati samo to da je prisutna kakofonija svega i svačega, a da novac ne donosi ukus, davno je poznata stvar. Imali smo osjećaj da smo u Albaniji, možda čak i u Tirani, a ne na nakom crnogorskom jadranskom povijesnom gradu. No to je tako i tu pomoći nema.


U ovom dijelu crne Gore, većinsko stanovništvo čine Albanci, a Ulcinj je njihov najveći grad. Vidljivo je to na svakom koraku. Prilično rijetko se čuje crnogorski govor, a i natpisi na dućanima su na albanskom. Naše bolje polovice su poželjele vidjeti malo dućanćiće s „originalnim“ robnim markama, pa ih pomalo pratimo. Kupujemo na kraju suvenire za našu djecu i konačno sjedamo u neki kafić. Ne mogu baš dugo pješačiti, pa me to ograničava kod ovakvih aktivnosti. Nailazimo na Vedrana i kolegu pa smo zajedno s njima popili kavu na terasi kafića.
Nailazimo i na bosanske Stromove, ali vlasnike ne poznam, a neznam da li su bili s nama na susretu  :misli:


Kako se već spustio mrak naručujemo isti taksi koji nas vraća u hotel. Ostali odlaze u sobe a ja ostajem u razgovoru s vozačem koji je poželio saznati nešto o našim motorima, te o dosadašnjim iskustvima o Crnoj Gori.
Pozdravljam se s njime i odlazimo na večeru, a nakon toga slijedi pravi „dernek“ u beach-baru na plaži. U međuvremenu su stigli svi učesnici koji su se prijavili tako nam je brojno stanje potpuno.


Večerašnji plan je zabava s živom muzikom, a na početku fešte nas pozdravlja Goran u ime domaćina, kao i veleposlanica RH u Crnoj Gori. Hm, dobro je počelo. Zoka je donio svoga odličnog vina i pomalo počinje zagrijavanje. Kako se atmosfera usijava, orkestar prati ritam, ali o tome najbolje svjedoče slijedeće slike…  :icon_mrgreen:


Znam da smo otišli kasno na spavanje, pokupili Serada koji je spavao na plaži, te bacili zadnji razgovor s zagorskom ekipom uz mesni doručak, Gavrilovićev naravno. Uh, kako prija serviran na stražnjem koferu R 1200 GS-a, i to iza ponoći  :icon_mrgreen:

« Zadnja izmjena: 04.06.2012, 10:16:00 Brum »
Brum, bruuum, bruuuuumm...

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Odg: Do Ulcinja i nazad - 2012
« Reply #5 : 03.06.2012, 21:33:16 »
27.05.2012. – 5 dan – 157 km
Ulcinj – Herceg Novi-Dubrovnik



Poslije „teške“ večeri, najbolji lijek je malo duže odspavati. E pa mi smo imali srednje tešku večer, ali naš današnji suputnici Jeeves i Romana su imali „jako tešku večeru“, premda se Romana ipak prije ustala. Šalimo se naravno :icon_mrgreen: Dogovorili smo se da ćemo se kući vraćati 2-3 dana, jer nema smisla jurcati iz ovako dalekog kraja, pogotovo kada prolaziš pored kuće dragih prijatelja.

Nakon doručka i pakiranja, kao i ostali sakupili smo na Jokinu i Vujcetove inicijativu po 10-ak eura po osobi da malo smanjimo troškove domaćinima (nadam se da im je bar malo pomoglo). Pomalo ispraćamo ekipu koja se upućuje u svim pravcima svijeta, neki put Turske, neki put unutrašnjosti Crne Gore, neki uz obalu kao i mi …Slavonac je odlučio pričekati da se kiša ispada (nadam se da ju je dočekao), a mi smo s našim suputnicima Romanom i ponovno ređenim Jeevesom krenuli put Dubrovnika. Pozdravili smo se našim domaćinima i zahvalili im još jednom na ukazanom gostoprimstvu, i predivnom druženju  :klanjase:


Kiša je tu uz nas, ili pada ili će padati. Nedjelja prijepodne, nije velika gužva na cesti , pa prolazimo gradove na Crnogorskoj oblal, Bar, Sutomore, Petrovac. Stali smo u Budvi na kavu, pri tome smo vidjeli još nekoliko kolega s istom idejom.


Nakon kave nastavljamo dalje, a uskoro nam se pridružuje i vjerni pratitelj - kiša. Plan nam je ići do Herceg Novog, pa se odličnom cestom dignuti u brda do Trebina i tako preskočiti radove na cesti od granice prema Ćilipima. Dok trajektom prelazimo bokotorski zaljev zove me Danek koji ima problema s čudnim zvukovima iz stražnjeg kraja njegovog motora, pa se dogovaramo što da provjere. Kako idemo u manje-više istom smjeru, probati ćemo to sutra riješiti.


Kako se približavamo Herceg Novom, kiša počinje tako jako padati da doslovce plivamo po cesti, pa odlučujemo napraviti prekid i ručati u nekom od restorana i ostaviti varijantu preko Trebinja za neki drugi put. Čuli smo se dijelom ekipe koja je već ušla u HR i kažu da makadam i nije tako strašan, ali ima ga par kilometara i sada je blato.
Ručali smo u simpatičnom restoranu, a kasnije smo primijetili da je za susjednim stolom bio poznati crnogorski glumac kojem nažalost ne znam ime, ali mislim da Romana zna.


Nakon ručka nastavljamo do hrvatske granice, te nakon formalnosti nakon par dan ulazimo ponovno u domovinu. Ubrzo nailazimo na spomenuti makadam u dužini od nekoliko km. Renovira se i proširuje cesta prema Ćilipima. Uz malo spretnosti prolazimo taj komad i konačno stižemo do Cavtata, a ubrzo i do Dubrovnika, odnosno do Komolca, ali preko brda, cestom preko Brgata.
Skidamo konačno svu tu mokru opremu  sebe, motor je ponovno prljav kao i prije. Dogovorili smo se Danekom za sutrašnji dan da ćemo sredti motor, izgleda da je u pitanju ležaj stražjeg kotača. U međuvremenu smo se čuli s IK-om, kod kojeg danas noći slovenska ekipa. On je treba također doći na druženje, ali pojavili su mu se neki čudni simptomi na motoru pa se uspio vratiti na ishodišnu točku. Probati ćemo sutra prijepodne riješiti i njegov motor.
Nakon raspakiravanja i osviježenja ostatak dana smo proveli u udodnom društvu prepričavajući događanja s sureta i vožnji, a gospar Jeevees nam je priredio demonstraciju rada ove čudne spravice.


Navečer smo otišli do IK-a, te se susreli s umornim slovenskim kolegama, koji su nas jedan po jedan napuštali nakon IK-ov“ tekućeg“ tretmana. Ipak oni još imaju poprilično odvoziti do svojih domova. Mi smo još malo ostali u ugodnom društvu našeg domaćina, pa smo onda i otišli na spavanac.

« Zadnja izmjena: 04.06.2012, 09:06:33 Brum »
Brum, bruuum, bruuuuumm...

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Odg: Do Ulcinja i nazad - 2012
« Reply #6 : 04.06.2012, 10:13:37 »
28.05.2012. – 6 dan – 0 km
( Dubrovnik) Komolac - Zaton - Komolac


E dosta je bilo odmora, sunce je zasjalo i treba nešto raditi i zaraditi.

Za današnji dan smo planirali da riješimo Danekov i IK-ov motor. U tehničkoj ispostavi RH – Jug, sve je spremno za rad. IK je još jučer doveo svoj motor, pa počinje prvo njegov raskapati da vidimo što je uzrok zagonentnom štucanju, trokiranju i vrlo nepravilnom radu motora. Sumnja pada na ispale obujmice s Airboxa, no neznamo ništa dok sve ne pregledamo.


Uskoro stižu Danek i Lily, a kako oni nastavljaju povratak kući, prebacujemo se na njihov motor. Demontaža kotača otkriva uzrok zvuka „mljevenja“. Jedan od dva ležajeva stražnjeg kotača je doslovce ispran od vode i blata i počeo se raspadati. Naime Suzuki ugrađuje otvorene ležajeve u kotače, a kako felga ima rupe po svom obodu voda i nečistoće (kojih na ovoj turi uopće nije nedostajalo) imaju slobodan put prema unutrašnjosti ležajeva.  :nono: :icon_no:

Nakon nekog vremena se ispire mast i voda s pijeskom ulazi u prostor između kuglica i priči je kraj  :thumb_down:. Upravo to se desilo Daneku. Potpuno opterećeni motor samo je ubrzao taj proces. Na svu sreću, u Dubrovniku je nedavno otvoren jedan dobar dućan s ležajevima, pa smo bez problema pronašli odgovarajuće ležajeve. Jeeves skuterom odlazi u grad po svom poslu pa će usput donijeti i ležajeve, a ja ću za to vrijeme skinuti stari i pripremiti felgu za ugradnju novih. Tako je i bilo. Kako Jeeves ima sasvim solidno opremljenu garažu, pronašli smo priručni alat za demontažu ležajeva.

Kada ih je donio, ubrzo sam ih ugradio i tako su Daneki mogli dalje nastaviti svoj put kući. Možda je potrajalo duže od predviđenog, pa je otpao Lilyin obećani izlet do Mostara, ali taj križ preuzimam na sebe  :icon_wink: :thumb_up:


E sada se valjalo pozabaviti s IK-ovim KLV-om (hm, taj dan je garaži bilo čak četiri KLV-a  :icon_eek:).Skinuo sam dio obloga kako bih vizualno pregledao obujmice Airboxa, međutim obje izgleda čvrsto stoje na svom mjestu   :misli:. Krenuo sam s skidanjem rezervara, međutim nakon odvajanja dovodnog crijeva gorivo je počelo curiti  :misli:. To se ne smije dogoditi i Jeeves je odmah rekao da je isti slučaj bio kod njega kada je ispao visokotlačni regulator s pumpe goriva. Kako sam i ja pomislio na pumpu, nije bilo druge nego skinuti tank, izvaditi pumpu goriva i isprazniti sve gorivo kako bismo mogli nekako izvući ispali regulator.

 Tako je i bilo, i čim smo izvadili pumpu odmah smo vidjeli kako je ispao regulator.


Razlog je bio potpuno oslabljena plastična kopča. Kako je Jeeves više od mene upoznat s tim problemom, rekao je da ekipa s stranih foruma problem riješava montažom kopče i plastičnom vezicom ju steže za tijelo pumpe i time je problem riješen. Tako smo i mi napravili. Vratili smo pumpu u tank, ulili malo goriva i ispitali ju. Sve je bilo u redu pa sam sklopio nazad motocikl i isprobao ga. Sve je bilo u redu pa sam javio IK-u da će ga ovo koštati neku riblju večeru, a riba može biti po njegovom izboru  :icon_paper:


E sda je došlo vrijeme za estetiku. Kako su sva tri motora (Jeevesov, IK-ov i moj) bili strašno prljavi red je bio da ih dovedem u red. Jeeves se pobrinuo za logistiku i krenuo sam prvo s IK-ovim koji je bio najmanje prljav. Nakon njega sam uzeo Dundu na zub koji je bio najprljaviji. Nevjerovatno koliko se snažno prljavština uhvatila za agregat. Bez četke nisam mogao ništa. Kada sam završio njega onda smo zajedno uredili i Klajv. U međuvremenu nas je Tanja koja je spremala ručak i pekla kolače posjetila s osviježenjem  (sok i voće), pa smo lakše izdržali napore  :icon_wink: :thumb_up:. Za kraj radnog dana smo napravili jednu građevinsku inspekciju objekta i razmotrili taktičko-tehničku situaciju vezanu za isti. Pokušali smo pronaći jednog od dva zeca koji su se negdje skrivali u vrtu, ali nismo uspijeli  :icon_mrgreen:. Kao pravi radnici na godišnjem posao smo završili taman kada je Romana stigla s posla, kako bi se mogli pohvaliti da smo bili vrijedni  :icon_wink:

Popodne, nakon objeda je bilo rezervirano za slobodno vrijeme koje smo Tanja i ja proveli  na obali rijeke Omble koje teče neposrednu uz njihovu kuću. Kada smo nahranili ribice, red je bio i na labudovima.


Ugodnom i opuštenom okruženju u kojem se nalazi i obližnji restoran nisu mogli odoljeti niti strani turisti.


Kako se dan primakao kraju, IK, nas je obavijestio da je večera u 08.30 sati i da ne smijemo kasniti niti minute. Premda sam ja visok 191 cm, naučio sam da upozorenje čovjekom koji je viši od dva metra shvatim ozbiljno  :icon_wink:, pa smo došli taman dok je IK vadio posude s hranom iz vozila. Malo smo počakulali s njegovim ocem, te se smjestili za stol koji je pripremila njegova supruga. Kada su nam konačno pokazali delicije koje je njegova majka spremila za nas bili smo oduševljeni.  :klanjase:

 Mi kao pravi kontinentalci dok smo na moru pokušavamo jesti samo ribu (ako možemo), a ovo je bilo nekoliko vrsta spremljenih na izuzetno ukusan i oku ugodan način. Škarpine, lubini, lignje i još nešto, s prilozima i salatom , a sve se kupalo u jedinstvenom „toću“….mmm…. :060:Mislim da vam je potpuno jasno zašto nisam imao vremena za fotografiranje  :gy:. Da se riba ne muči na suhom, pobrinulo se odlično bijelo vino.

Ovo je bio jedan vrlo lijep i ugodan dan, a za kraj smo ostavili sliku voća koje sam prvi puta u životu kušao i oduševio se. Vama ostavljam da pogodite o čemu je riječ  :icon_mrgreen:


Brum, bruuum, bruuuuumm...

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Odg: Do Ulcinja i nazad - 2012
« Reply #7 : 04.06.2012, 21:52:22 »
29.05.2012. – 7 dan – 272 km
( Dubrovnik) Komolac – Ploče – Makarska- Omiš – Split - Primošten


Svemu lijepom jednom dođe kraj pa tako i našem putu.

Premda nam je u Dubrovniku bilo jako lijepo (razmišljam da kupim neku staru kuću uz Omblu  :icon_paper:) obveze i kraj godišnjeg odmora su nas pritiskali. Doručkovali smo zajedno s našim gostoljubivim domaćinima i počeli se pakirati. Uskoro su se počeli navlačiti teški oblaci, pa si mislim kakva bi to vožnja bila bez kiše…dosadna  :icon_mrgreen:

Još jedan pozdrav i krećemo. Plan nam je ručati negdje oko Makarske i prenoćiti u Primoštenu u kojem još nismo nikada bili. Odmah nakon par kilometara počela je padati kiša koja nas je s pauzama pratila neko vrijeme . Magistrala je bila poprilično prazna, a cesta je barem bila dobro isprana. Prolazimo kroz Neum po suncu, a delta Neretve je tako topla i sunčana da nam je već bilo vruće u kišnim odijelima. Oko Ploča su radovi na cesti u dužini nekoliko km, ali ja to sve fino motorm prolazim. Stižemo na Makarsku rivijeru i odlučujemo popiti kavu prije nove kiše u Zaostrogu. Malo prazno mjesto ima fini kafić s dobrom zavjetrinom, pa smo tu malo predahnuli.


Čim smo krenuli, počinje najjača kišurina tokom čitavog puta. Bila je tako gusta da nismo vidjeli okolicu cestu dalje od 50-m. Obzirom da imamo dobru opremu, nije nam se nigdje stajalo da pričekamo pa smo produžili kroz nju. Najviše me bilo strah oborinskih bujica koje na cestu donesu puno kamenja i pijeska. Nekako je i ona prestala a kako nam se nije odlazilo u splitsku gužvu, odlučili smo pauzu za ručjk napraviti u Omišu. Taman je i sunce ponovno zasjalo. Taj gradić me oduvijek oduševi, i morati ću jednom ostaviti dan-dva vremena da ga malo bolje istražimo, zajedno s kanjonom Cetine. Ručali smo u restoranu Ćaća koji ima vrlo osebujno poimanje ugostiteljske usluge od strane gospodina koji je konobar ili čak vlasnik. No ne može nam nitko ovaj dan pokvariti, a riblja juha i pržene lignje su bile sasvim Ok. Čak smo mogli (istina teška srca) platiti karticom. Restoran ima  lijepu terasu s pogledom, i to je sve.


Mali Dundo  :icon_wink:


Nakon ručka produžujemo kroz Split, Kaštela i Trogir. Vrijeme se ponovno kvari i u Primošten ulazimo praćeni kapima kiše. Neda mi se natovarenim motorom vozikati po uskim uličicama i tražiti smještaj, pa stajemo u prvu turističku agenciju i uzimamo sobu s doručkom. Uskoro stiže vlasnik s novim Mercedesom C klasom po nas i vodi nas u svoju kuću. Smještaj nam je bio odlićan, lijepa kuća, predivno, malo uvučeno dvorište, uređena okućnica, zaštićen motor pod nadstrešnicom i velika soba s pogledom na more.


 Taman prije kiše unosimo stvari i tuširamo se. Volim kada stignemo u neko mjesto orvi puta po danu. Onda ga možemo bar malo obići i vidjeti kako izgleda. Obzirom da je naš objekat cca 300 m od centra, nismo puno hodali, a i kiša je prestala. Primošten je jako lijepo uređeno mjesto. Vidi se da se svake godine nešto sredi, pa tako ima vrlo uređen i održavan ukrasni parkić s fontanom, pa malenu kapelu pred ulaskom na poluotok na kojem se nalazi stari dio mjesta.


 Obišli smo ga cijelog po stazi koja ga okružuje i uživali u zalasku sunca. Poluotok je pun restorana, a kako je tek svibanj i malo je gostiju, konobari stoje na uskim prolazimo i mame malobrojne šetače u svoje lokale. Cijene su vrlo europske, pogotovo za ribu, a nikako nismo željeli večeratri neku pizzu ili tjesteninu. Teška srca smo pregrizli rekli OK, ovo nam je godišnji pa ćemo im to platiti, tako da smo se  na kraju odlučili da ćemo ipak uzeti riblju platu za dvije osobe.  Na kraju niti je lokal bio lijep, niti je osoblje bilo ljubazno, riba je bila skupa i bilo je je malo, premda na vratima imaju desetak naljepnica kartičarskih kuća ne primaju kartice jer : „znate…još vam to nismo usvojili“ .
Barem je to ribe što smo dobili bilo ukusno, i vino fino, a one neka se slikaju s svojom konobom. Mogli bi na mali tečaj u Crnu Goru da vide kako to izgleda kada se gost osjeća gostom.


 Poslije večeri smo naručili odličan sladoled i prošetali malo do luke u koju su upravo uplovila tri ribarska broda. U taj čas su se stvorila tri kombija i kamiona hladnjače i pokupili svu ribu, vrlo vjerojatno za Zagreb. A konoba u koj smo upravo večerali, udaljena 400 m, sigurno ribu nabavlja iz Čilea kada je toliko skupa.

Ma u stvari, baš nas briga, na godišnjem odmoru smo  :kiss2:
Brum, bruuum, bruuuuumm...

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 3618
  • Spol: Muški
  • Konačno sam sredio Dundu. Sada vožnja...
  • Preporuke: 9
  • Motor: KLV 1000 K5, 32.000 km, zeleni
Odg: Do Ulcinja i nazad - 2012
« Reply #8 : 05.06.2012, 09:29:42 »
30.05.2012. – 8 dan – 441 km
Primošten – Šibenik – Zadar – Starigrad Paklenica – Senj – Žuta Lokva – Karlovac - Zagreb


Zadnji dan putovanja, dan povratka kući.

Buđenje u suncem okupanom Primoštenu, kroz prozor gledam nautičare kako obavljaju jutarnji ritual. Ljubazna gazdarica nam je spremila ukusan doručak, a nakon toga slijedi pakiranje. Danas ne oblačimo kišna odijela jer vrijeme izgleda stabilno, tek popodne bi trebalo biti kiše kroz Liku i unutrašnjost.


Ovaj dio magistrale dobro poznam jer sam radio neke vrijeme u Biogradu pa sam se navozikao po okolici. Prolazimo uz Vodice i Šibenik, i nastavljamo uz Vransko jezero pored Pakoštana i Biograda. Odlučili smo kupiti trešanja, a znamo da ih ima lijepih uz cestu u Sukošanu i/ili Bibinju. No cijene od 30 kn/ kg nam se nikako ne sviđaju, pa nekako pronalazimo neke od 15 kn koje su sasvim ok. Puno kiše u proljeće nije dobro za trešnje jer pucaju, pa je i to razlog visokih cijena, a navodno je i mraz učinio svoje. Prolazimo i Zadar, te kupujemo još jednu turu trešanja u Murvicama.

Pauzu za kavu smo napravili u omiljenom kafiću u Starigradu Paklenici. Nema gužve, lijepi pogled, motor u hladovini, dobra kava…prst u uho i uživaj dok možeš.


E sada je bio red na Dundi da on i ja uživamo po jednoj od najboljih vozačkih cesti u RH i okolici. Slijedećih sat i nešto više smo uživali u lijepom pogledu, čistom i suhom asfaltu i naginjali Dundu dok ide. Za razliku od prošle godine , nismo strugali osloncima, ali niti centralnim osloncem. Promjena progresivnog polužja stražnjeg amortizera (tzv „dog-bones““) podigla je stražnji dio motocikla taman da niti jedan jedini put nisam zastrugao blatobranom o stražnji kotač, kao i to da više nije bilo neugodnog i opasnog odaranja centralnim osloncem u zavojima. Premda sam više izložen struji vjetra (povisio sam vizir), i primijećujem da Tanja malo više klizi prema meni (riješiti ćemo to preradom sjedala)  ovo je bio pun pogodak. Jedino ću se morati pozabaviti malo s upravljačem jer mi se javlja od prije nepoznata bol u ramenima i šake mi i dalje trnu.

Premda u daljini primijećujemo kako se oblaci skupljaju iznad Kvarnera, mi imamo sreće i klizimo praznom magistralom po suncu. More je apsolutno mirno, što je na ovom dijelu Jadrana prava rijetkost, a otoci sjevernog jadrana dolaze do punog izražaja svojojm ogoljelom bijelom bojom na modrom moru.

Pauza za ručak je u Senju. U gradu ima dosta motorista, uglavnom stranaca, uglavnom zrelije dobi, i uglavnom na putnim endurima, uglavnom na svim varijantama BMW-a GS-a…populacija je to koju je recesija najmanje pogodila. Tanja je ručala prije par godina u jednom restoranu u starom gradu, pa ga tražimo u lavirintu. Pronalazimo ga, a ime mu je „Stari grad“.


U ugodnom ambijentu uskih uličica, s pogledom na tvrđavu Nehaj na obližnjem brdu, proveli smo slijedeći sat vremene uživajući u plodovima mora. Ambijent restorana je uređene u tradicionalnom stilu konobe, a obogaćen je mnogim predmetima iz svakodnevnog života prošlih stoljeća. Malo nam je čudno biti u Senju a ne vidjeti sav taj promet koji teče rivom, ali i ovo ima svojih čari.
Uvijek nam se teško rastati od jadranske obale, a pogotovo sada nakon 8 dana, ali što se mora mora se. Kako iznad Vratnika još uvijek ima oblaka odlučujemo za svaki slučaj obući kišna odijela, premda nas strani motoristi koji su stigli osunčanom magistralom čudno gledaju. Čujem ih kako komentiraju: „Koji je to pobogu motor, nisam nikada vidio takvo što? Ma to ti je jedna priča između Kawasakija i Suzukija  koja je kratko trajala, pa vidiš da motor jako liči na Stroma!“

Pozdrav Jadranu krećemo u unutrašnjost. Moram priznati da su mi serpentine iznad Senja bile najljepši zavoji na ovom putovanju. Rekonstruirani, prošireni, s odgovarajućim nagibom i bez prometa, baš sam uživao. Kada smo se popeli na Vratnik, i uputili zadnji pogled prema moru, vidjeli smo da je vjetar rastjerao sve oblake i da ćemo izgleda ovaj zadnji dan putovanja imati pred sobom suhu cestu bez kiše. Premda smo mogli put do Karlovca nastaviti starom cestom, odlučili smo se na autoput kako bi stigli ranije kući i možda popili još jednu kavu negdje usput. Zato volim što Hrvatska ima ovakvu mrežu autoputeva. Uvijek se može skratiti vrijeme putovanja iskoristivši neki brzi komad autoceste. Nakon što je cijena korigirana prije par godina, sada to nije više toliko skupo.

Istina, voziti se 150 km na autoputu brzinom 150 km/h  je malo dosadno, a i umorni smo već od puta, pa niti ne pričamo toliko preko komunikatora, no svejedno, ipak idemo kući.

Silazimo s zagrebačke obilaznice i nastavljamo put Velike Gorice. Kako je vrijeme i dalje lijepo, odlučujemo ovdje popiti kavu i malo pretresti utiske. Gosti na terasi nas u čudom gledaju (tek sada skidamo kišna odijela, koja su nam za ovih para dana postala „druga koža“) dok skidamo sa sebe svu tu opremu. Prošle godine smo u isto doba dana došli na kavu u ovaj kafić nakon povratka s turneje „od Triglava do Ohrida“ i tada je na istoj stolici sjedio gospodin koji i sada sjedi na njoj. Tada nam je rekao da smo strašan par, a i sada nas je počastio tim epitetom. 
Što reći na to…možda onu turopoljsku uzrečicu :“…sem potpisal! I u dobru i u zlu, uvijek zajedno! Eto već 23 godine!
Nakon kave krećemo kući, lagano skrećemo u svoje dvorište. Podravljaju nas baka i djevojke, a dok ja raspakiravam stvari s Dunde, Tanja prima izviješća o tome što se sve dogodilo dok nas nije bilo.

Eto …nakon 8 dana i 1878 km, na Dundinim leđima kroz tri zemlje što reći…Bilo je lijepo…ne…bilo je predivno i jedva čekamo ponoviti nešto takvo (no dobro, može biti i s malo manje kiše).

Hvala svima s kojima smo se vidjeli i družili ovih dana, a posebno našim crnogorskim domaćinima na odlično organiziranom susretu, našim veselim suputnicima s kojima smo krenuli na put, te našim dubrovačkim domaćinima Romani i Jeevesu koji su nas ponovno tako srdačno ugostili!


A IK neka puno pozdravi gospođu majku i ponovno joj se zahvali na onim morskim delicijama koje nam je spremila za večeru u ponedjeljak!

Brum, bruuum, bruuuuumm...