Autor Tema: BUGARSKA 2017.  (Posjeta: 1256 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
BUGARSKA 2017.
« : 03.07.2017, 08:57:42 »
BUGARSKA 2017


Komentare možete pisati (i čitati) u ovoj temi:

http://v-strom.hr/izvjestaji-o-putovanjima/bugarska-2017-komentari/


Kako smo prošle godine bili u Rumunjskoj, odluka je bila da ove godine, zbog stromerskog susreta u Srbiji, otputujemo u Bugarsku.
To baš i nije toliko česta moto-destinacija, jer putopisa o njoj nema puno. Kada smo radili vremenski plan, kalkulirali smo dva dana puta do susreta, što znači i dva dana za povratak. Željeli smo se vratiti u subotu jer u ponedjeljak su svi morali biti na poslu, tako da je u preostale dane trebalo nekako isplanirati putovanje kroz tu zemlju.

Za početak su nam pomogle neke od sugestija forumaša, svemoćni Google i Wikipedia. Kao najbolja opcija nametnula se ona o ulazu s sjeverozapada, vožnja kroz cijelu Bugarsku do Crnog mora, pa onda uz more prema jugu, te povratak opet preko cijele zemlje prema istoku, te dalje kroz južnu Srbiju i Bosnu do našeg doma.

Od ponuđenih  destinacija i zanimljivosti, odabrali smo one koje su bile smještene uz predviđenu rutu, te smo tako isplanirali:

-   Krećemo preko Petrinje, Kostajnice i Dubice do Banja Luke, pa preko Kneževa do Travnika, i dalje preko Viteza do Sarajeva
-   Od Sarajeva,  romanijskom cestom preko Rogatice do Višegrada, pa dalje srbijom preko Užica, Čačka, Kragujevca i Paraćina do Bora
-   Ulazimo u Bugarsku iz pravca Zaječara, te preko Kule nastavljamo prema Montani na jug do Sofije
-   Od Sofije krećemo na istok preko Zlatice i Karlova do Kazanlaka (grada ruža), te se preko prijevoja Shipka spuštamo na sjever preko Gabrova do Velikog Tarnova
-   Od Velikog Tarnova (postoji i Malko Tarnovo, ali na sasvim drugom kraju Bugarske, na samoj granici s Turskom), krećemo prema istoku, preko Targovišta i Šumena do Varne, pa onda uz obalu Crnog mora prema Nesebaru i Burgasu do Sozopola
-   Od Sozopola počinje povratak prema zapadu, u smjeru Plovdiva, preko Elhova i Haskova
-   Izlazimo iz Bugarske, putem od Plovdiva preko Sofije, Dimitrovgrada,  i Pirota do Niša.
-   Od Niša vozimo preko  Kruševca, Čačka i Užica na Bajinu Baštu, te uz Drinu prema sjeveru do Loznice i Bijeljine
-   Zadnji dan je bio plan vožnja od Bijeljine, preko Brčkog, Gradačca, Modriče, Dervente , te uz Savu do Kozarske Dubice, te preko Hrvatske Kostajnice  i Petrinje do kuće.

Obzirom da smo se htjeli vratiti u subotu 24.06, kako bi se mogli u nedjelju 25.06. odmoriti, morali smo krenuti iz Bora u nedjelju 18.06., mada nam je zadnji dan stromerskog susreta uvijek dobrodošao zbog sređivanja dojmova i odmora pred nastavak puta.
To je bila vremenski malo „napeta“ računica, ali drugačije nismo mogli, osim da „peglamo“ Bugarsku autoputevima uzduž i poprijeko, što nije dolazilo u obzir, jer tada ništa ne bi vidjeli.

Uslijedilo je detaljno planiranje rute zajedno s Jajom , te ju je on nakon toga prebacio na Garmin Mapsource i instalirao na uređaje.
Preko bookinga sam rezervirao smještaje na svim destinacijama. Noćenje s doručkom, čuvani parking i bazen (osim u Sarajevu), je bilo ono što nam je trebalo, i to smo dobili u rasponu od 35-50 eura za dvije osobe.

S motorima nije bilo problema oko pripreme, servisi su bili ranije obavljeni, samo detaljan pregled prije polaska.
Ivana do zadnjeg dana nije znala da li će dobiti slobodno i za nastavak ture poslije Bora, ili ćemo se zajedno družiti samo do susreta. U tom slučaju bi daljekroz Bugarsku  nastavili sami, a to nam i nie bila baš toliko draga opcija .
Premda za pripreme ove godine nije potrošeno toliko vremena kao ranije, nisam niti slutio da ću biti toliko zaokupljen svim drugim aktivnostima, sve do doslovno zadnjeg trena.

Kao ilustraciju navodim da sam radio cijeli vikend prije puta (cijelu subotu i nedjelju!), te sam zadnji dan prije polaska isporučio jedan motor kasno popodne, a drugi u 22 sata, i to osobno ga dostavivši vlasniku u Zagreb!

Na spavanje smo otišli u 00.30 sati, što znači da nije bilo šanse da se do 6 sati ujutro dovoljno odmorimo, ali izbora nije bilo.
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #1 : 03.07.2017, 10:00:01 »
1.dan – Četvrtak . 15.06.2017.

Buševec – Petrinja – Hrvatska Kostajnica – Kozarska Dubica – Banja Luka – Kneževo – Travnik – Vitez – Sarajevo

- 370 km

Potrošnja – 7,05 l/100 km

Smještaj – (Hotel Mejdan) – Sarajevo, Baščaršija – cca 350 kn


Nekako nam se smjer preko Sarajeva nametnuo kao omiljen kada idemo prema jugoistoku, prvo jer je logičan, drugo jer volimo taj grad, osobito Baščaršiju. Do Banjaluke planiramo kao i prošle godine preko Kozarske Dubice, a umjesto uz Vrbas, za nastavak puta smo se odlučili popeti preko brda, te se kroz Kneževo spustiti do Turbea, odnosno Travnika.
Krenuli smo na vrijeme, te se oko 8.30 našli s Ivanom i Jajom u Petrinji. Prazna cesta do Kostajnice, nekoliko automobila na ulazu u BiH, te prva pauza za kavu nakon cca 90-ak km u Kozarskoj Dubici.



Slijedi lijepa cesta do Prijedora, pa dalje do Banjaluke i hotela Bosna u kojem smo ponovno htjeli doručkovati „Domaće uštipke“. Taman na ulazu na hotelsko parkiralište primjećujemo kako neki motori polaze ispred hotela i zapažam lijepu Hondu Africu Twin. Kasnije se ispostavilo da su to bili Slavonci (Suki, OsBiker, Dijana i Bajki), a da je ta lijepa Africa, u stvari nova Sukijeva akvizicija.
U dubokoj hladovini hotelske terase puba „Debela Berta“ smo se počastili odličnim uštipcima, te ih  svakako preporučujem isprobati.



U Banja Luci točimo gorivo te kroz grad (ponovno me fasciniraju nove, luksuzne zgrade u staklu) nastavljamo uz Vrbas do mosta u Jagarama, koji prelazimo i krećemo preko brda. Prva polovica ceste prema Kneževu nije nešto čega se čovjek zaželi, dosta je oštećena, ali je priroda jako lijepa. Drugi, južni, dio ceste,  je bolji, pogotovo u kanjonu rijeke Ugar, a žao nam je što nismo stali kod restorana - vidikovca koji se zove Kanjon, jer je pogled impresivan. Prošli smo prijevoj Korica na 1173 m i nije nam baš bilo jako vruće.

Spuštanje prema Turbeu me podsjetilo na spuštanje južnom stranom rumunjske Transalpine i na krajolik oko Durmitora i našeg tadašnjeg domaćina Novice iz Etno sela „Izlazak“. Na visoravni ima dosta kuća za odmor, a stočarstvo kao osnovna grana privređivanja povlači za sobom bogatu ponudu proizvoda od mesa, mlijeka, a uz čistu prirodu ide i ponuda pčelinjeg meda.

Spuštamo se na glavnu komunikaciju kod Turbea, a pauzu za ručak smo imali u Travniku. Željeli smo motore gledati dok su parkirani, ali jedina hladovina nam je van pogleda. Prilazi nam tada jedan ljubazan gospodin koji nam kaže da slobodno parkiramo motore u centru, u pješačkoj zoni, ispred njegove prodavaonice suvenira.  Ponudio nam je da kacige i jakne ostavimo kod njega u lokalu, jer je njegov sin motorist pa razumije problematiku. Vrlo ugodna gesta.



Ručali smo ćevape kod Tenića...



...a ja sam malo fotografirao uokolo.



Nakon ručka nam je „naš“ gospodin ispričao ponešto o Travniku, te nas uputio na rodnu kuću Ive Andrića (udaljenu 300-400m), te na izletište Plava voda, udaljenu cca 500 m. U znak zahvalnosti smo kupili neke suvenire kod njega,  te napravili krug oko Andrićeve kuće i Plave vode i nastavili put Sarajeva.

Bilijar na otvorenom  :misli:



Rodna kuća pisca, dobitnika Nobelove nagrade za Književnost, Ive Andrića



Izletište Plava voda

Prenosim iz Wikipedie:

Plava voda je nacionalni spomenik u Travniku, Bosna i Hercegovina. Čine ga mezarje na Derventi sa turbetom travničkog muftije Mehmed efendije i njegove supruge Ajiše i objekat Lutvine (Rudolfove) kahve.

Nalazi se u naselju Šumeće u kojem izvire Plava voda, koja se uz potok Hendek ulijeva u rijeku Lašvu.

Najzanimljivija lokacija na Plavoj Vodi je Lutvina kahva, mala kafana koju je 18.juna 1887. godine posjetio Rudolf Habsburgški, pa se od tada koristi i naziv Rudolfova kafana jer je on darovao novac da se kafana obnovi.
Upravo na ovom mjestu 1807. godine počinje, i sedam godina kasnije završava, radnja romana "Travnička hronika" Ive Andrića.

Iza ove kafane nalazi se monumentalno turbe travničkog muftije Mehmed efendije i njegove supruge Ajiše, što sve zajedno predstavlja muzej na otvorenom prostoru.

Prostor je nekad obilovao mlinovima, vodenicama i drvenim stupama, koje su udarale hrastovu koru potrebnu za štovljenje kože u brojnim travničkim kožarama. Akumulaciono jezero i hidroelektrana su ovdje proizvodili prvu struju za Travnik.

Kulturni pejsaž Plava voda proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.



Koliko  Tanja ima već uvježbano oko za oldtimere svjedoči i ovaj rijetki Volvo Amazon koji joj se našao u kadru. A i ovaj Saab je već vrlo rijetka zvjerka na cestama.



Dio puta od Travnika do Zenice ne volim, jer je uvijek prometna gužva i praktično milimo po cesti. Jedva smo dočekali autoput i „preletjeli“ njime  preko 15-ak mostova preko rijeke Bosne do Sarajeva.



Tu smo opet zapeli na Vogošći i nekako se uspjeli dočepati našeg hotela „Mejdan“, u neposrednoj blizini Baščaršije.

Komfor nije nešto osobito, jer su sobe dosta malene, ali je čisto i uredno, a lokacija i duboka hladovina te zelenilo oko njega su nam se sviđali i prije, jer smo već bili u njemu. Sada ima novog vlasnika, iz Turske, vrlo osebujnog izgleda, bez znanja ikojeg jezika osim turskog, ali simpatičan prevoditelj (pretpostavljamo indijskog podrijetla) je pomogao u komunikaciji .



Gesta dobrodošlice – svježe trešnje, te rashlađena blaga rakija, vrlo osebujne arome i ukusa.



Nakon smještaja odlazimo svaki na svoju stranu. Mi na Baščaršiju,a naši suputnici žele otići na Avazov toranj i iz vidikovca na vrhu razgledati grad.



Ostatak večeri, provodimo u šetnji i kušanju specijaliteta orijentalne gastronomije (nismo ih nažalost sve slikali).



U jednom restoranu smo sreli slavonce, pa su nam objasnili da smo upravo njih vidjeli u Banja luci. I oni sutra ide našom rutom prema Boru, ali kreću ranije od nas.

Ivana i Jajo su otpješačili par km do Avaz twist towera i napravili nekoliko fotografija:

- otvoren je 2009. godine, kada je uvršten među 10 najljepših građevina na svijetu po izboru kompanije "Schuco", vodećeg svjetskog proizvođača staklenih i aluminijskih fasada. Osim visine od oko 175 metara i impresivnih 32.000 kvadratnih metara površine, toranj je specifičan i po svojoj uvrnutoj (twist) fasadi, te moćnim durbinima koji se nalaze na vidikovcu na 36. katu tornja, a koji posjetiteljima omogućavaju da zavire gotovo u svaki kutak Sarajeva.

Do vrha tornja vode superbrzi panoramski liftovi, pa posjeta vidikovcu na visini od 150 metara predstavlja nezaboravno iskustvo.

Svake godine se u Avaz Twist Toweru organizuje i neobičan sportski događaj - „Avaz Tower Running“. Ova utrka uz 780 stepenica ima za cilj dolazak do vidikovca i pravi je izazov za adrenalinske ovisnike.




Prvi dan putovanja je dobro započeo, a Sarajevo u vrijeme Ramazana ima poseban ugođaj. Usnuli smo brzo i čvrsto, kao mala djeca poslije cijelog dana igranja  :icon_wink:

Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #2 : 03.07.2017, 22:59:18 »
2.dan – Petak – 16.06.2017.

Sarajevo – Rogatica – Višegrad – Užice – Čačak – Požega – Kraljevo – Kragujevac – Jagodina – Paraćin – Borsko jezero

-  459 km, ukupno 829 km

Potrošnja –  6,15 – 6,79 l/100 km

Smještaj – (Hotel Jezero) – Borsko jezero


Sviće lijepo jutro, ali slutimo da će i danas biti vruće. Pomaže što je naš hotel u sjeni drveća pa nismo od jutra izloženi suncu.  Nakon buđenja slijedi pregled motora (ulje, lanac, pranje vizira).



Primijetio sam da mi je jučer pregorjela jedna maglenka, vrlo vjerojatno od vibracija na lošem putu do Kneževa. Bez obzira što je Givi promijenio dobavljača i sada su sijalice Osram i puno duže traju, zamjena je podosta komplicirana, a i prvi puta da nisam uzeo rezervne sa sobom.
Osim toga čini mi se da Scotoiler ne radi kako treba, vrlo slabo podmazuje, pa sam ga podesio na maksimum da vidim što će se dogoditi.
Jajo također pregledava motor, to je obavezni jutarnji ritual na putu.

Doručkujemo, te nakon pakiranja i odjave, izlazimo iz Sarajeva cestom prema Palama, kanjonom rijeke Miljacke. Impresivna priroda, ali nažalost nismo fotografirali.

Kod mjesta Ljubogošta se odvajamo lijevo na tzv Romanijsku cestu, moju omiljenu prometnicu u ovom dijelu svijeta. Dugački, blagi i pregledni zavoji koji vode  kroz slabo naseljeni kraj garantiraju visok prosjek brzine. Uz jedno stajanje za točenje goriva u Rogatici, brzo izbijamo na rijeku Drinu.

Dio ceste od Rogatice do Drine, odnosno mjesta Ustiprača ima nekoliko tunela, koji pružaju poseban osjećaj, pogotovo ljeti, ako imate tamni vizir ili sunčane naočale. Naime, vrlo slabo ili nikako su osvijetljeni  te se ulazak u njih u trenu pretvara u crnu rupu. Nije baš ugodno, pogotovo kada automobil ispred  vas naglo zakoči jer se prepao tmine mraka.

Nekoliko fotografija iz tunela.



Drina je na ovom dijelu bila blatno smeđe boje, pretpostavljam zbog kiša, ali se nizvodno ipak razbistririla. Premda su na ovom dijelu ceste tuneli puno bolji i osvijetljeni, označavanje radova na cesti nije visoko na listi prioriteta ovdašnjih cestarskih poduzeća, kao ni regulacija prometa kroz gradilišta.



Kako prelazimo Drinu u Višegradu, vidimo da je projekat Andrić grada ili Kamen-grada, skoro pa gotov. Svi su objekti napravljeni, jedino je okolica bez imalo zelenila i prilično sterilna. Nismo imali vremena za razgledavanje, nego samo za pauzu u hladu terasu uz Staru Ćupriju.   



Nakon pauze nastavljamo prema Srbiji, praznom cestom, uz riječicu Rzav koju prati uskotračna pruga bivšeg „Ćire“.

Granicu prelazimo uz komentar srspkog policajca : „Pa što to ima u Boru, neki BMW susret ?!“, pa pretpostavljamo da su prije nas kroz granicu prošli Slavonci (i OSBikerov BMW).
Cesta prema Užicu je odlična, prolazimo pored Mokre gore iznad koje se smjestio Mećavnik (ili Drvengrad), interesantan „drveni“ grad, zaostale filmske kulise pretvorene u izletničku destinaciju. Nažalost, nemamo vremena za vožnju tzv „Šarganskom osmicom“, turističkim vlakom koji prometuje na obnovljenom dijelu pruge od Mokre Gore prema Kremni u dužini cca 16 km. Trasa pruge je vrlo interesantna, s puno uspona i zavoja, prema kojima je i dobila ima. Nažalost nikako da pronađemo vremena da se provozamo njome, što su naši slovenski kolege uspjeli napraviti prošle godine.



Obnovljeni manastir Dobrun na putu prema Mokroj gori



Željeznička stanica Mokra Gora će pričekati obilazak neki drugi put. Vrlo je lijepo uređene objekat i okolica.Imaju i stari parni valjak.



Slike vlaka i pruge s interneta. Sigurno ćemo se jednom vratiti i provozati  :icon_wink:



Mećavnik se smjestio na vrhu brda


Slika s interneta, tek toliko da vidite kako to izgleda. Mi smo bili tamo prije nekoliko godina i definitivno vrijedi ponovne posjete.



Poznati režiser Emir Kusturica stoji iz ovih projekata (Drvengrad i Kamengrad), a navodno je želio da se vlakom povežu oba "grada".


Cesta prema Užicu je lijepa i prazna



U Užicu su u tijeku radovi na obilaznici, pa nas usmjeruju u sam centar, što i nije problem, jer tako i tako moramo pronaći bankomat određene banke, kako bi podigli lokalnu valutu.



Izvlačimo se iz grada, vrućina je velika, ali i promet, tako da se prema Čačku samo djelomično uspijevamo rashladiti u vožnji. Ovo je cesta na kojoj je uvijek puno prometa, a alternativa baš i nema pa nam nema druge nego voziti, prestizati, voziti i prestizati.

Vojni otpad s helikopterima  :icon_eek:



Pauzu za ručak smo zamislili u Međuvršju, vrlo zanimljivom dijelu svijeta. Podno obronaka brda Ovčar i Kablar (možda ih se stariji sjećaju iz jedne partizanske filmske pjesme) uz tok rijeke nalazi se nekoliko manastira, kao i par restorana uz samo obalu. Mi smo se odlučili za „Lanternu“ koja se nalazi na splavi. Ručak je bio odličan, a rashlađena lubenica za desert pun pogodak.




Na ručku je bilo dosta motorista, pa i tri Poljaka na Yamahama FJR koju su nas prije desetak minuta s lakoćom zaobišli na putu ovamo. Nije niti čudo, em imaju puno snažnije motore, em se voze solo, pravi guy ride.

Nakon ručka nastavljamo preko Čačka prema Kragujevcu, te dalje prema Jagodini odličnom sporednom praznom cestom.



Stari novi Yugo i Pink TAXI, znači blizu Kragujevca smo  :icon_wink:



Obzirom da je već zrelo poslijepodne, odlučujemo do Paraćina auto-putem, a dalje prema Boru fantastičnom cestom u smjeru Zaječara.  Uspjeli smo skinuti 12 min vremena prema GPS procjeni na udaljenosti od 66 km, što znači da smo se stvarno žurili.



Skretanje prema Boru stanje kolnika drastično mijenja, a zadnjih nekoliko km nailazimo na radove na putu i skinuti gornji sloj asfalta. Na svu sreću, nije ostalo  puno km do Borskog jezera i našeg hotela.



Na parkiralištu je već ako puno motora, jer smo mi stigli oko 19.00 sati, ali svejedno nismo posljednji.



Slijedi pozdravljanje s domaćinima, smještaj u sobu te osvježenje.



Nakon večeri  uslijedilo je  druženje s ekipom te razmjena iskustava, pregledavanje najnoviih moto-akvizicija (izgleda da je 2017 dobra godina za promjenu motora  :icon_wink:).
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #3 : 04.07.2017, 09:30:28 »
3.dan – Subota – 17.06.2017.

Borsko jezero – Bor – Borsko jezero

-  36 km, ukupno 865 kn

Potrošnja – 

Smještaj – (Hotel Jezero) – Borsko jezero



Nakon jučerašnjih  457 km i sinoćnje fešte, lijepo se spavalo. Svanulo je sunčano jutro pa sam napravio nekoliko fotografija hotela i našeg parkinga.


Hotel se prostire na 14.000 m2, ima 4 zvijezdice i nalazi se na visini od 438 m



Na doručku, „gazda“ Saxi nam je izložio današnji plan. Doručak traje do 10.30 sati, a u 11 sati je fotografiranje pred hotelom, te panoramska vožnja za one koji to žele. Obzirom da su nam cestari raskopali pristupnu cestu do hotela, na kojoj će i danas biti radova, pala je odluka da se na panoramsku vožnju ide prema šumi iznad jezera do jednog platoa. Tamo je također predviđeno fotografiranje.

Nakon toga se vraćamo do hotela u kojem će biti ručak, odnosno oni koji žele mogu otići do Bora. Obzirom da nam lokalne vlasti iz „administrativnih“ razloga nisu dozvolile mimohod kroz grad, ostaje na slobodnu volju pojedinaca i grupa da se sami upute do tamo. Čudno, ali eto ima i onih koji ne vide promidžbeni potencijal ovakvih susreta.

Nakon obilnog doručka, spremamo se za vožnju. Vrijeme se opet kvari i navlače se oblaci, ali to Jaju nije smelo da obuče natikače za vožnju„jer mu je vruće“.



U 11 sati je uslijedilo fotografiranje svih učesnika na parkiralištu pred hotelom, a nakon toga kreću pripreme za vožnju. Dio ekipe ne ide s nama na vožnju (Slovenci) jer su sinoć bili jako veseli, ali to je manje-više uvijek tako. Dolaze izdaleka, pa se onako umorni u petak navečer opuste i onda u subotu ujutro lijeće…



Vožnja je kratka, svega par km zavojitom cestom prema platou na kojem se izvlači drvena građa iz okolnih šuma.



Naš službeni fotograf Miloš je dao sve od sebe i snimao cijelu kolonu i svaki motor pojedinačno, akrobatski „pričvršćen“ na stražnjem dijelu motocikla. Svaka čast na inventivnosti i hrabrosti, a ove njegove atraktivne fotografije najbolje svjedoče o tome.



Saxi je ujutro obišao ovo područje te zamolio lokalne kradljivce drva da ako ne žele biti zvijezde „Youtube“-a  da se sklone dok ne prođe naša ekipa. Izgleda da im takva internacionalna popularnost nije visoko na listi prioriteta, te su se stvarno sklonili, i samo su tragovi rezanja i izvlačenje trupaca svjedočili o njihovim nedavnim …“aktivnostima“

Kada smo smjestili motore na plato, uslijedilo je ponovno fotografiranje, a sviđa mi se ideja da su sve ljepše (i bolje?!) polovice zajedno pozirale, pri čemu im se pridružio i Saxi. Dobra ideja za ubuduće.



Naš foto-team - Saxi i Miloš


Naše dame

Miloševa fotografija s Saxijem


Bugarska ekipa


Mi


Uslijedio je povratak do hotela, a veći dio grupe je nastavio vožnju do Bora kroz cestovno gradilište.

Grad Bor je u stvari umjetno naselje koje je sagrađeno prvenstveno za potrebe stanovanje radnika u površinskom rudniku bakra, još tamo početkom prošlog stoljeća, točnije od 1903.godine. Francuzi su bili prvi koncesionari, a kroz godine su se mijenjali vlasnici, te se širilo samo naselje. Najveći bum gradnje se dogodio od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, kada grad dobiva današnji oblik, čak i ime Bor. Naime do tada se koristio naziv Borski rudnik. Danas Bor ima više stanovnika od obližneg Zaječara koji je regionalno središte ove regije koja se zove Timočka krajina, prema rijeci Timok.

Zbog zastarjele tehnologije, malog udjela bakra u rudači, pada cijena na svjetskom tržištu, te izoliranosti Srbije u zadnjih 20-ak godina je došlo do ozbiljnog smanjenja proizvodnje, te iseljenja dijela stanovništva grada.

Velike rezerve (procjenjuje se na 50-100 godina eksploatacije) te izgradnja novog pogona garantiraju opstanak i razvoj u slijedećem periodu. No zahtjevi ekologije će se svakako morati više poštivati nego do sada, tako je sa svim industrijama tog tipa u svijetu.

Na ulazu u grad su izloženi otpisani građevinski strojevi koji su godinama bili korišteni u rudniku, simbolizirajući na taj način ono radi čega ovaj grad i postoji, vađenje rude.



Parkirali smo našu grupu motora na jedan plato u centru, te smo odmah napravili zajedničku fotografiju. Prošetali smo do jednog od kafića da malo sjednemo u hlad, premda su se tamni oblaci počeli navlačiti na grad prijeteći kišom i danas.




Nakon predaha uz piće, domaćin nam je osigurao vodiča koji će nas odvesti do same jame površinskog kopa, te smo se odvezli do te ogromne rupe na površini zemlje. Nekoliko stotina m u promjeru i možda stotinu metara u dubinu proteže se krater koji predstavlja bivši rudnik. Bane, koji je bio naš vodič nam objašnjava da je rudnik imao jamu do 700 m dubine, ali kako se na ovoj lokaciji više ne rudari, stari dio je zatrpan, a s vremenom se planira zatrpati i ova rupa.



Na samom rubu jame su romska naselja, a kako su nekada neodgovorni stanovnici bacali razno smeće u jamu, romska djeca su se spuštala kao majmunčići niz strmu padinu i" vršila selekciju i reciklažu" vrijednih dijelova smeća (plemeniti metali). Vrlo opasno, ali od nečega su morali živjeti.

Odlazimo tada do par km udaljene lokacije s koje se još bolje vidi sam rudnik i nova postrojena koja se nalaze nešto dalje od prvobitnog rudnika. Još uvijek se vide originalne upravne i stambene zgrade koje su sagradili prvi koncesionari, Francuzi, kao i Austrijanci nakon njih.



Bane nam je predložio da odemo na vidikovac iznad grada kako bi vidjeli cijeli grad. Tamo nam je objašnjavao povijest nastanka samog grada, tehnologiju koja se koristila nekada i sada, te ponešto o samom ovom kraju. Vrlo interesantna i poučna priča i hvala mu još jednom na vremenu koje nam je posvetio. Žao mi je samo što nisam fotografirao njegov motocikl s vrlo originalnom „dodatnom opremom“ .



Postoji i ZOO vrt



Kiša nas je pustila da završimo s razgledavanjem, ali kako smo se uputili ka našem hotelu tako je i ona krenula prema nama i kilometar-dva prije jezera je počela padati. Malo nas je smočila, ali kako danas više nije u planu vožnja, nismo se dali smesti, te smo se nakon presvlačenja uputili na ručak.



Nakon objeda sam zamolio Vujčeta da nas upozna s nekim iz bugarske ekipe tko bi nam pomogao savjetima, jer sutra ujutro krećemo u tu zemlju. Upoznao nas je s Yaniem . Prezentirali smo mu naš plan i rutu, a on nas je upozorio na interesantne lokacije koje bi bilo vrijedno vidjeti, te na ceste kojima je ili nije dobro putovati. Složio se s našim planom, a mi smo njegove prijedloge ubacili u rutu i nadamo se da ćemo ih moći obići.
Premda je ove godine podosta članova naše ekipe promijenilo motore za novije Stromove ili neke druge tipove, nažalost nisam imao vremena sve ih obići i popričati s njima. Za neke sam promjena čuo tek kada sam se vratio kući, (npr Vedrana iz Makarske)

Ostatak vremena do večero smo proveli u hotelskom bazenu  odmarajući se.

Za večeru smo imali zasebnu salu, za razliku od sinoć kada smo ju dijelili s društvom koje je zabavljala pjevačica osebujnog stila.

Za našu zabavu je bio predviđen band s muškim i ženskim vokalom, a muzika je trebala biti s ex-Yu prostora, znači poznata velikoj većini gostiju.
Sjedili smo za okruglim stolovima s desetak gostiju što je bolja forma za druženje, od stolova složenih uzduž i poprijeko preko sale. S ovakvim načinom sjedenja svi smo se mogli vidjeti i (uglavnom) čuti.

Muzika je započela odlično, band je odlično „skidao“ poznate hitove koje je muški vokal odlično, a ženski malo preglasno, izvodio. Atmosfera se vrlo brzo zagrijala, a za za one kojima je eventualno nedostajalo topline, pobrinula se logistika s nekoliko boca „tekućine za zagrijavanje“. Prilično je teško riječima opisati raspoloženje tokom te večeri, stoga će fotografije bolje poslužiti u tu svrhu, a sasvim sam siguran da se i na „Youtube“-u može pronaći ponešto o subotnjoj večeri u hotelu uz Borsko jezero.

Moram priznati da se slažem s pojedinim kolegama koji su ovu večer proglasili jednom od ponajboljih u ovih 10-ak godina druženja naše ekipe.
Aranžman s jelom i pićem bez limita, se pokazao sasvim ok, a pjesme, plesa, skakanja i raznih drugih vidova tjelesnog ispoljavana dobrog raspoloženja nije nedostajalo.

Uostalom prosudite sami…  :icon_mrgreen:



P.S.Tokom večeri nas je Saxi pozdravio u ime organizatora (samoga sebe i mislim svoga kuma iz Zaječara), zahvalio nams e na dolasku i izvjestio da prema hotelskim podacima ima 130 gostiju - motorista.

Iznenađenje večeri je bila obavijest da naši bugarski kolege predlažu da se slijedeći Stromerski susret održi kod njih u Bugarskoj, vrlo vjerojatno u mjestu Bansko. To je inače njihovo najpoznatije skijalište, a planinski masiv Rodopa u kojem se nalazi garantira interesantne ceste za vožnju motorom.

Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #4 : 05.07.2017, 19:54:26 »
4.dan – Nedjelja – 18.06.2017.

Borsko jezero – Zaječar – Kula – Montana – Vratsa – Botevgrad - Sofija

-  358 km, ukupno 1223 kn

Potrošnja – 6,92 l/100 km

Smještaj – (Hotel Jasmin) – Sofija

Nedjelja kao posljednji dan susreta je kao stvoren da ostanemo na lokaciji susreta. Prilika je to da ispratimo sve učesnike, te na miru sredimo utiske s dotadašnjeg putovanja i druženja s ekipom, te s domaćinima popričamo o njihovim iskustvima nakon susreta.

Ovaj puta, nažalost, nismo mogli tako organizirati dan jer je plan puta za Bugarsku zahtijevao da „žrtvujemo“ nedjelju kako bi se stigli vratiti u slijedeću subotu. Osim toga, obzirom da je ovaj susret organiziran od strane gotovo pa samo jedne osobe, Saxia, koji nije iz ovog kraja, nakon doručka svi učesnici su krenuli svojim kućama ili nastavku putovanja. Nije bilo domaće ekipe organizatora s kojima bi se mogli družiti nakon ispraćaja sudionika.

Pakiramo stvari za put, pregledavamo motore, te nakon pozdravljanja s ekipom krećemo prema Bugarskoj.



Bugarska država je u jugoistočnoj Europi. Glavni grad joj je Sofija. Graniči s Grčkom na jugu, Turskom na jugoistoku, Srbijom na zapadu, Makedonijom na jugozapadu i Rumunjskom na sjeveru. Na istoku izlazi na Crno more.

Ima cca 8 milijuna stanovnika. Većina stanovnika su pravoslavne vjeroispovijesti, a etnički ju čini 83,9 % Bugara, 9,4 % Turaka, 4,7% Roma, te ostali.

Bugari se pokrštuju u 9. stoljeću iosnivaju državu koja su u slijedećim stoljećima bori s Bizantom i Madžarima dok u 14 stoljeću ne potpadne pod tursku vlast. Turski teror koji traje stoljećima dovodi do iseljavanja stanovništa u susjedne zemlje, a tek u 19. stoljeću, jačanjem narodnog pokreta počinje jači otpor spram turske vlasti, Nakon niza ratova, 1908.godine biva proglašena neovisna carevina, ali tek nakon balkanskih ratova se utvrđuju njene današnje granice.

U oba svetska rata je bila na strani centralnih sila, a kraem 2.svjetskog rata trpi zbog toga velika bombardiranja saveznika. Na kraju rata Domovinska fronta ruši monarhiju, te surađuje s Sovjetskim savezom koji u poslijeratnom periodu kontrolira zemlju kao članicu Varšavskog pakta.
1989.godine nastupa višestranačje, slijedom toga zemlja izlazi iz Varšavskog  saveza.

 2004. godine postaje članicom NATO-a, a 2007. dio EU u "paketu" s Rumunjskom i Madžarskom.


Za ulazak u Bugasku odabrali smo rutu izlaznu rutu iz Srbije preko Zaječara na GP Vraška Čuka. Premda sam planirao da točimo gorivo u Srbiji, nakon pumpe na ulasku u mjesto na kojoj nismo stali druge nije bilo, stoga odlučujemo točiti u Kuli, u Bugaskoj, gdje Jajo tako i tako mora stati da podigne leve na bankomatu.

Na granici susrećemo grupu srpskih bikera na choperima koji se spremaju do Vidina, najbližeg većeg grada poslije granice. Oni su sišli s motora i traže policiju ili carinu, ali nema nikog. Nakon 10-ak minuta dolazi policajac koji sakuplja njihove isprave te dolazi do nas i komentira: „A vi ste gospoda, vi ne silazite s motora!“ Nismo dosada imali ovakvu situaciju te stoga, pitamo da siđemo, nije problem. „Ne treba, to je tako i tako moj posao“, kaže on, pokupi putovnice i ode u svoju kancelariju. Mi se čudom čudimo, pa vrijeme kratimo s domaćim bikerima. Nakon 10-ak minuta stiže „naš čovjek“, vraća putovnice, te nastavljamo put Bugarske. Njenu granicu prolazimo standardno, na motoru, te vozimo kroz polja nezrelog suncokreta do Kule.

Nažalost, nismo ostavili foto-aparat Tanji, pa nemam fotografija tog prvog dijela puta. Kula je…pa poprilično star i siromašan grad, sigurno najjadnii od svih koje smo vidjeli u Bugarskoj. Trošne zgrade i kuće, oronulih fasada, krovova i zapuštenih dvorišta, vrtova i okućnica. U središtu mjesta glavni trg je bio zatvoren za promet zbog uličnog sajma koji je bio vrlo skroman. Pored crkve u centru se nalazi i obavezni spomenik revoluciji, drugom svjetskom ratu, komunizmu ili čemu već, relikt bivšeg sustava . Jajo pronalazi bankomat u valjda jedinoj banci u mjestu i podiže leve.  Pronalazimo skromnu benzinsku pumpu koju vodi starija gospođa, te nakon točenja, prolazeći ponovno kroz centar Kule nastavljamo prema jugu. Na izlasku s pumpe se još jednom pozdravljamo s srpskim bikerima koji idu u suprotnom smjeru.

Kako bi uštedili na kilometraži, odlučili smo „skratiti put“, te umjesto brzom cestom preko Vidina, upućujemo se na lokalnu cestu preko Gramade i Stratsimirova . No dakle, to i nije bila najbolja odluka. Lokalna cesta je bila solidna van naseljenih mjesta, ali katastrofalna u njima. Fenomen je to kojeg pamtimo iz Bugarske. Kao da neka savezna firma popravlja i odlično održava međugradske ceste, a prometnice u mjestima se održavaju lokalnim, izgleda vrlo ograničenim budžetom.

Nakon što smo upoznali nekoliko vrlo zabačenih sela i izazvali nemalu pozornost lokalnih, rijetkih, stanovnika, konačno izbijamo na prometnicu koja vodi od Vidina do Montane i dalje prema jugu do Sofije.

E ove ceste su fantastične. Široke, prilično ravne, odličnog kolničkog sloja i dobro označene znakovima. To smo „popravili“ izgubljeno vrijeme kroz sela, ali vodeći pri tome računa da je na ulazu u svako naseljeno mjesto radar/kamera/čitač  vinjeta ili što već, na što vas pravovremeno upozorava prometni znak. Neki lokalni vozači smiruju brzinu na tim lokacijama, neki ne, mi smo uglavnom smanjivali brzinu, jer nismo željeli probleme.

Premda nam je Yani preporučio neke od zanimljivosti na ovom dijelu puta nažalost nismo imali vremena za obilazak. Stavio sam slike s interneta, tek toliko da se dobije dojam o tome što se može vidjeti u ovom dijelu svijeta ako imate vremena:

- grad Vidin ima staru tvrđavu


- impresivan most koji premošćuje Dunav (državnu granicu) i spaja taj grad s rumunjski Calafatom


- čudne stijene pored Belogradchika


- spilja Venetsa pored Belogradchika


Prvu pauzu za kavu smo planirali u Montani, ali kako je oko grada napravljena nova obilaznica, koju Garmin još nema upisanu, obilazimo cijeli grad, te ulazimo u njega na istočnom ulazu, ali samo do prve benzinske pumpe koja ima kafić. Vrijeme se ponovno kvari i ne želimo razgledavati grad i veliko jezero Ogosta pored kojeg se nalazi, premda nam je izvorni plan bio da popijemo kavu u restoranu na obali akumulacijskog  jezera.

Slika jezera s interneta:




Iza Montane jurimo prema gradu Vratsa kojeg obilazimo. Ispred nas su tamni oblaci, a vidimo  kilometar pred nama maglicu iznad ceste što znači da je cesta potpuno mokra. Stajemo uz cestu, oblačimo kišna odijela i donosimo odluku da odustajemo od Yanijevog prijedloga da do Sofije idemo cestom uz rijeku Iskar prego grada Svoge, jer nas je upozorio da to nije cesta za vožnju po kiši.

Odlučujemo nastaviti prema Botevgradu, kod kojeg se uključujemo na autoput. Kiša pada ali ne tako jako, međutim cesta je jako mokra što znači da je glavni „vodeni udar“ prošao pred nama možda prije 15-ak minuta.

Na autoputu nailazimo na zastoje zbog radova i gužve u nedjeljno popodne, ali zahvaljujući motorima, krećemo se zatvorenim prometnim trakom nekoliko km štedeći tako možda i sat-dva čekanja u koloni.

Kako se približavamo Sofiji promet se pojačava, ali kiša je prestala, no ne skidamo kišna odijela jer je prilično hladno. Gdje su sada one saharske vrućine koje nas kod kuće gnjavile zadnjih mjesec dana. Da smo imali termo podstave ( a ne majice kratkih rukava) u jaknama uopće nam ne bi bilo vruće!

Na svu sreću, Garmin suvereno vlada urbanim područjima, te nakon obilaska pola Sofije preko obilaznice, ( ringa), stižemo u naš hotel  koji se nalazi u dijelu grada koji se zove Simeonovo. To je četvrt na padinama brda južno od grada.

Garmin nas je doveo do hotela Jasmin, no postoje tri objekta s tim imenom. Dva hotela i jedan restoran, no sve je dio jednog centralnog kompleksa s velikim parkiralištem.



Mi smo smješteni u donjem, manjem hotelu, no osim velike količine zelenila i raznog cvijeća ne vidimo bazen za koji znamo da postoji.
U predsoblju hotela se nalaze fotografije…poznatih osoba (mada ih nismo baš puno prepoznali) koje su gostovale u hotelu.
Smještamo se u sobe, te nakon presvlačenja odlučujemo da ćemo ručati u istoimenom restoranu, a u grad ćemo kasnije.



Jaju ubi sparina  :icon_mrgreen:


Tako i bi. Restoran je smješten preko ceste, vrlo lijepo je uređene, no premda smo naručili domaće tradicionalno jelo, poslužili su nam fensi-šmensi  dekoriranu hranu, koja nema baš veze s domaćom kuhinjom.
No bilo je jako ukusno, vino je bilo odlično, i lijepo smo se zagrijali od vožnje po kiši.



U iščekivanju hrane  :043:




E poslije objeda paše "ubit" oko ili dva, na po sata  :icon_mrgreen:


Zamolili smo recepcionerku da nam pozove taxi koji nas je jeftino odvezao do središta grada. Interesantno, svi taxiji su benzinci i voze na plin koje košta kao trećina benzina.

Interesantan američki "retro muscle car"


Kineski marka "Great wall" iliti "Veliki zid" u civilnoj...

...i službenoj verziji


Sjaj i bijeda


Luksuz


Vozač nas je ostavio kod hrama Svetog Aleksandra Nevskog, patrijaršijska katedrala Bugarske pravoslavne crkve u Sofiji. Izgrađena je 1908. godine i posvećena svetom Aleksandru Nevskom i ruskim vojnicima, poginulim u Rusko-turskom ratu 1877.-1878., nakon kojeg je Bugarska dobila državnost od Otomanske carstva ali ne i potpunu samostalnost.



Napravili smo nekoliko fotografija i možda 10-ak minuta šetali po gradu kada je ponovno započela dosadna kiša. Nije bila jaka pa se nismo na nju obazirali, ali nakon 20-ak minuta smo već bili dosta mokri i bilo nam je dosta.



Tmurno...


i njima je tmurno...



Hm  :misli:


Tada smo vidjeli kako pred nacionalnim kazalištem neki ljudi plešu po kiši. Slijedećih 20 minuta smo gledali kako dvadesetak ljudi u civilnoj odjeći pleše narodne plesove na muziku koja je svirala iz obližnjeg razglasa pokrivenog najlonom. Kako je tko bio mokar tako je iz kola izašao, a na njegovo mjesto e došao netko drugi. Neki plesači su bili više, a neki manje vješti, no opća slika e bila toliko fascinirajuća, da je nas 50-ak gledatelja stajalo na kiši i slušalo i gledalo tu improviziranu predstavu. Neki azijski turisti su bili toliko očarani da su plesali sami skakućući na mjestu po kišobranom ili ogrnuti prozirnim kišnim kabanicama. Ta simpatična epizoda nam je popravila cijelu večer. 
 


Željeli smo pojesti nešto slatko, pa smo u daljnjoj šetnji gradom stigli do pješačke zoni i u prvoj slastičarni naručili odlične kolače.



Kako smo tako i tako bili mokri, a kiša je i dalje sitno rominjala, osnaženi kalorijama nastavljamo razgledavanje grada u smiraj dana.
Impresivni spomenici i velike zgrade izgledaju puno bolje nego u Bukureštu, jer nema oronulih fasada.



Prometna osmatračnica (barem mislim da je, premda liči na urbanu čeku  :misli:)


Nailazimo na vrlo uredno sačuvane i prezentirane ostatke prošlih naselja na prostoru današnjeg centra grada, i to otkrivene i podzemne, natkrivene, pod prozirnim kupolama. Prilično je novca potrošeno za taj kompleks, a gotovo pa sam siguran da je sav stigao iz Bruxellesa, kao i onaj za popravak (ili gradnju) onih odličnih cesta po kojima smo danas vozili.




U centru grada postoji i đamija, a mujezin  je taman pozvao na večernju molitvu preko razglasa na minaretu, ali ipak osjetno tiše nego u Sarajevu.



Kada nam je više bilo dosta šetnje, uzeli smo Taxi koji nas je odvezao do našeg hotela. Niti jedan niti drugi taxista nisu bili previše ljubazni, niti zainteresirani za bilo kakav vid komunikacije. Možda im je samo dosta posla cijeli dan i kiša im ide na živce kao i nama.


Ostatak večeri smo proveli  u hotelskoj sobi pregledavajući programe na bugarskoj televiziji. Osim obaveznih reklama za iste nove mobitele i automobile, te osvježivače WC-a, pronašli smo dva programa s domaćom narodnom glazbom, sličnoj onoj koju smo slušali danas pred nacionalnim teatrom.

Kiša i umor učinili su svoje, te tonemo u san, uz prognozu vremena za sutra: oblačno, s kišom i grmljavinom cijeli dan u dijelu zemlje kroz koji trebamo proći.

Super, baš se veselim  :icon_no:, pomislih prije nego sklopih umorne oči…
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #5 : 07.07.2017, 08:08:32 »
5.dan – ponedjeljak – 19.06.2017.

Sofija – Zlatica – Karlovo – Kazanlak – Gabrovo – Veliko Trnovo

- 300 km, ukupno 1523 kn

Potrošnja –  6,22 l/100 km

Smještaj – (Hotel Premier) – Veliko Trnovo

Kako je predviđeno sinoćnjom vremenskom prognozom,  jutro sviće oblačno, ali se tješimo da će jaki vjetar „rastjerati“ oblake pa možda bar krenemo iz Sofije bez kiše  :moli:

Doručak je u drugom objektu, čije predvorje je također „okićeno“ fotografijama „poznatih“ koji su bili gosti hotela.



Uspjeli smo čak pronaći i bazen, a Tanjin izraz lica govori kako bi se rado osvježili u njemu  da nije nebo takvo.



Iz grada ipak izlazimo bez kiše, vozeći obilaznicom u smjeru istoka, odnosno grada Varne. Točimo gorivo na pumpi van grada te nastavljamo put prema Karlovu.

Cesta je odlične kvalitete, ali uopće ne prolazi kroz naseljena mjesta, a lijevo i desno od nje se nalazi visoka živica, odnosno drveće koje ograničava pogled. I tako je u cijeloj Bugarskoj.

A odmorišta, restorana i „kafana“, čak i onih šoferskih uopće nema. Nigdje uz put. Samo u naseljenim mjestima. Cijelo vrijeme se vozimo uz padine Stare planine iznad koje su se nadvili tamni oblaci, dok je dolina desno od nas osunčana. Suhi smo i to nam je zasada jedino važno.

Došlo je vrijeme za predah, ali ne znamo gdje da napravimo pauzu, jer uopće nema nikakve interesantne pozicije, koja bi k tome bila u hladu.
Na kraju stajemo  ne znam više gdje, ali znam da je nakon grada Karlova. Nekakav skroman lokalni restoran u kojem su trenutno radili dvije nezainteresirane djevojke koje ne znaju niti jedan strani jezik, i ne razumiju nas uopće.

Piće smo nekako i naručili, ali jelovnik je na ćirilici i s bugarskim nazivima jela i ne pomaže nam. Tada započinje proces korištena blagodati „pametnog“ mobitela i „prevoditelja“, te nekako uspijemo naručiti neki „snack“, iliti malo jelo, odnosno „sirenje i šunka“, tek toliko da možemo nešto prezalogajiti. Naime, imamo odlične  i „temeljite“ doručke koji nas „drže“ do večere. Potreban nam je samo neki „snack“ tek toliko da nešto grickamo dok odmaramo na pauzama.



Nastavljamo put kroz „dolinu ruža“, ali ruža nema, jer su obrane prije koji tjedan. Čak niti u gradu Kazanlaku koji je središte regije, osim Muzeja ruža (za koji nažalost nemamo vremena), nismo vidjeli skoro pa ništa ruža. Tek ispred samog muzeja u dužini par stotina metara, su posađene ruže između dva prometna traka.

Prenosim slike s inteneta da stejnete barem neki dojam o tome

Dolina ruža



Obzirom da planiramo do grada Veliko Trnovo, preko prijevoja Shipka, okrećemo se u Kazanlaku i vraćamo par km do početka ceste prema prijevoju koji se nalazi na 1185 m n/m. Prometni znak obavještava nas da je prijevoj otvoren, ali uspon počinjemo prema olujnom oblaku i nadamo se da će sve proći kako treba.

Nažalost fotografirali nismo ništa jer nas je olujno vrijeme koje se iznenada diglo bacakalo po cesti. Prolazimo pored prekrasne crkve s zlatnim kupolama, ali nažalost niti za nju nemamo vremena, jer nam meteo situacija prekida svaki gušt. Nema puno prometa na zavojitoj cesti koja vodi uzbrdo i vjerujem da bi po suhome ovo bila odlična vožnja, ali sada to uopće nije.

Pravoslavni hram pored Kazanlaka




Shipka




Nakon nekoliko km približavamo se samom vrhu prijevoja na kojem se nalazi spomenik i odašiljač, i koji je omiljeno mjesto za razgledavanje okolice. Ulazimo u oblak i vidljivost pada na 10-ak metara. Jedva vidimo vozila iz suprotnog smjera. Stižemo na sam prijevoj, ali o tome nas obavještava samo autobus koji je stao ispred nas i iz kojeg izlaze zbunjeni stariji turisti, držeći se za ruke da se ne izgube, odnosno da ih vjetar na razbaca uokolo po planini. Baš me interesira što će vidjeti, kada se popnu preko 800 stepenica… :misli:

Mi prelazimo na sjevernu stranu koja je šumovita, te je vidljivost još slabija. Milimo po cesti u prvoj brzini i zahvaljujemo se cestarima da u serpentinama nisu granitne kocke kao na sjevernoj strani slovenskog Vršića. Nakon nekoliko km konačno izlazimo iz oblaka u sunčani dio svijeta. Ceste su suhe, ovdje kao da nije ništa padalo danima  :icon_eek:.

Prolazimo kroz Gabrovo, s interesantnim umjetničkim instalacijama na objektima  :icon_mrgreen:



Nastavak puta opet su pred nama odlične ceste, pa popravljamo brzinski prosjek.



Spomenici revoluciji u svakome mjestu


Stoke ima osjetno mane nego u Rumunjskoj, uglavnom dosta magaraca i ponešto goveda i konja, ali nikada da "šeću" po cesti.


Čudan način održavanja zelenila, trava raste između metalnih branika i prometnice.


Današnji cilj nam je Veliko Trnovo.



Taj grad ima poseban značaj za Bugare, jer je bio povijesna prijestolnica Drugog Bugarskog carstva, zbog čega ga i zovu Grad careva, ta ga zbog toga, kao i zbog pitoreskne povijesne arhitekture rado posjećuju domaći turisti.

Povijesni dio grada je smješten na tri brda, Carevec, Trapezica i Sveta Gora između kojih teče rijeka Jantra.
Od 12.do 14 stoljeća je bio najsnažnija bugarska utvrda i središte uprave carstva. Tada pada pod vlast otomanskog carstva, ali ostaje središte otpora novoj vlasti, što se manifestira čestim bunama. 1877. godine ga je oslobodila ruska vojska, te je proglašena kneževina Bugarska čiji je glavni grad postao.

Slijedeće godine prijestolnica postaje Sofija, a interesantno je da se grad zvao Trnovo do 1965 godine. Tada dobiva dodatak imenu Veliko, kako bi se i nazivom istaknuo njegov doprinos bugarskoj državi i narodu.


Smešteni smo u hotelu Premier do kojeg vodi uska vrlo strma uličica prepuna parkiranih automobila, a ulazak u garažu je još strmiji i prekriven uglančanim, mokrima kamenom. Divota, nije niti čudo da je Tanja sišla s motora na glavnoj cesti dok sam se ja sam probio do garaže.
Obzirom na konfiguraciju terenu, sve su kuće nagurane jedna na drugu, ulice su vrlo strme i uske. I naš hotel je takav, okružen s svih strana drugim zgradama ili kućama udaljenim tek koji metar.



No, soba je OK, a pogled zanimljiv.




Nakon raspremanja malo šetam uokolo, dok se ostatak ekipe ne spusti iz soba.



U ovoj uličici je naš hotel


Tko, kada i kako će riješiti problem električnih i komunikacijskih žica koje kilometrima uokolo vise po stupovima u Rumunjskoj i Bugarskoj također. Čak su i ruteri na zidovima i stupovima  :misli:


Obzirom da je dan dugačak, a stari dio grada nije tako velik, odlučujemo prvo prošetati do muzeja s spomenikom.



Park s spomenikom koji ima na svakoj strani važne datume iz bugarske povijesti.



Hm  :icon_eek:



Sveučilište





Pred nama se otvara predivna vizura grada






Ovo izgleda kao nekakav socijalistički betonski mastodont od hotela. Zapušten, ogroman, ružan, a izgleda da čak i radi. Nevjerovatna vizualna degradacija okoliša.  :thumb_down:











U dvorištu hotela je nekada radio i ovaj "mlin"



Preko mosta  koji također ima "lokote zaljubljenih" stižemo do muzeja ispred kojeg se nalazi monumentalan spomenik s 4 konjanika










U svega nekoliko minuta se dogodila čudna koncidencija da se nasred vedrog neba stvorio ogroman crni oblak koji se prijeteći nadvio nad grad, taman dok smo obilazili muzej i spomenik. Kontrast predivnog plavog neba i tamne, prijeteće nakupine, naglasio je oštar vrh obeliska sa spomenika koji kao prst prijeti tom oblaku s neba. Očekivali smo oluju i tuču, ali se spustilo samo nekoliko ogromnih kapi vode (kao da je svaka bila velika kao pola češe vode  :icon_eek:) koje su bile udarale po brončanim konjima ispod kojih sam se sklonio proizvodeći nevjerovatan zvuk koji je odzvanjao svuda oko mene.









No dakle, sve skupa je trajalo 2-3 minute, ali me se uistinu dojmilo. Taj komad tla s monumentalnim spomenikom je izgledao kao nekakva otvorena pozornica na kojoj se odvija epska predstava borbe neba i zemlje.

A naše djevojke su sve to pratile iz prvog reda zaklonjene od kiše  :icon_mrgreen:



Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #6 : 07.07.2017, 08:09:07 »
Oblak se maknuo, sunce e ponovno svanulo i kao da se ništa nije dogodilo, te mi nastavljamo obilazak okolice muzeja


Uokolo muzeja je lijepi park i postav 3D slika









Mene osobno je oduševio pogleda na grad koji se prostiru polukružno oko riječnog zavoja. Pogotovo mi se sviđa njegov stari dio, koji ima tragove otomanske arhitekture, s izbačenim gornjim etažama kuća. Mislim da je to zato jer se porez plaćao prema površini koju kuća zauzima u tlocrtu, pa su je svi širili kako se dizala u visinu.








Pogled izbliza pokazuje da su neke od njih dosta stare i derutne






Uz ovaj poluoronuli hotel ima još nekoliko gradilišta „u mirovanju“, izgleda da je netko zagrizao u preveliku jabuku .






Odmah do nezavršene višekatnice nalazi se stari, uski najstariji dio grada. Meni najinteresantniji, ali zasigurno ne najugodniji za život. Stare kuće, problemi komunalne prirode, trošne instalacije su dio svakodnevnice stanara koje rješavaju kako znaju i umiju.




Stakleni lift u starom dijelu grada  :misli:



Nezgodno mjesto za igru  :nono:


Pogled na muzej, spomenik i ruglo od hotela



Nakon što smo pregledali dio grada koji ima pogled na rijeku, kupujemo suvenire, te se prebacujemo na suprotnu stranu gdje se nalazi ogromna tvrđava.  I na ovo strani ima podosta zanimljivog.



Pogled na tvrđavu



Ulaz u sam kompleks tvrđave za čiji obilazak nismo imali ni vremena, ni snage, ni volje.



Vraćamo se kroz grad prema središtu.

Posebna tema su zidni murali i reljefi kojih ima podosta i niti jedan nije "ukrašen" grafitima. Čak niti grafita nema previše.



Neki građevinski radovi



Mašta i duhovitost čak i ormarić za struju čine interesantnim  :icon_mrgreen:



Hm, hm...



Bugari vole velike terence koji imaju veeelike kotače. Sve ispod 20 cola je definitivno out, a 22 cola je vrlo poželjna veličina  :icon_no:



Retro rent-a-car  :icon_mrgreen:



U Bugarskoj je postojala licencna proizvodnja Matchbox modela automobila koji su, premda tehnički inferiorinii originalu, zbog svog porijekla osobito na cijeni u zapadnim kolekcionarskim krugovima. Bugari to naravno znaju pa su shodno tome i formirali cijene.



Još jedan pogled na dva poznata motiva



Tražimo neki restoran s terasom koja ima pogled na rijeku. I pronašli smo ga, s odličnim stolom, tik uz ogradu.


Pogledu se nema što prigovoriti, kao niti uređenju restorana, a ponajmanje hrani, mada Ivanin izraz lica govori drugačije  :icon_mrgreen:





Nakon večera, nekako smo se popeli do hotela i zaspali kao male bebe. I opet nam je kiša pokvarila kupanje u bazenu.



No sutra idemo na Crno more, tamo ćemo valjda imati više sreće s kupanjem.



Kakva je to bila zabluda…  :icon_no:
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #7 : 10.07.2017, 09:57:29 »
6.dan – utorak – 20.06.2017.

Veliko Trnovo – Targovište – Šumen – Varna – Nesebar – Burgas - Sozopol

-   402 km, ukupno 1.925 kn

Potrošnja – 6,33 l/100 km

Smještaj – (Hotel Muses) – Sozopol


Danas je prelomni dan putovanja, jer se od sutra vraćamo kući. Idemo prema Crnom moru, pa cestom uz njega do večerašnje destinacije – Sozopola.

Nakon standardne jutarnje procedure saznajemo da osim onog otvorenog bazena na krovu zgrade preko puta nas (koji je kao dio ponude našeg hotela), postoji i zatvoreni bazen u podrumu?! Nismo pitali da li radi, ali da smo jučer znali za njega možda bi ga isprobali, jer ovaj na krovu nismo mogli.

Garmin nas izvlači iz ovog simpatičnog grada samo njemu znanim „prečacima“. Organizacija prometa me podsjeća na Rijeku, sve su ulice strme, a izlazak iz sporedne uzbrdo  na glavnu cestu je pravi izazov za mlade vozače.



Naš sinoćnji restoran.



Prolazimo i kroz novi dio grada u kojem smo natiočili gorivo, te se vozimo na Istok u smjeru Varne, a prvi grad kroz koji prolazimo je Targovište.



Ceste skojima putujemo su odlične i gotovo prazne, i opet omeđene zelenilom koje spriječava pogled lijevo i desno, a trava raste između ograde i kolnika. Jedino što vidimo su putokazi za naselja, ali nekoliko km od glavne ceste.



Red Migova, red stoke, red voća i evo nas na prvoj pauzi na benzinskoj pumpi.



Imamo „sreće“, taman je stigao pun autobus školaraca na eskurziji koji stoje u redu na blagajni s punim rukama slatkiša, pa uživamo u galami koju može proizvesti samo 50-ak ushićenih 10-godišnjaka u zatvorenom prostoru  :icon_mrgreen:

 Odlučujemo se za osvježenje u vidu sladoleda, a obzirom da je moj Scotoiler odlučio štrajkati, kupujem spray za lanac jer onaj putni koji imam je dovoljan za 2-3 dana (i to bez kiše). Boca spraya ima praktičan preklopni nastavak za špricanje po lancu, a ne standardni čep koji pokriva špricu. Kako pametno, pomislio sam tada… :lol:



Ovaj mališan se nije dao smesti cijelo vrijeme naše pauze, spavao je i spavao na vrućem betonu između stolova na terasi.



Put nas dalje vodi kroz poljoprivredni kraj, svuda oko nas su obrađene površine pod kulturom, te firme za prodaju poljoprivrednih strojeva svih vrsta i veličina.




Jednoličan krajolik kroz koji nižemo kilometre nas primorava da se od Šumena do Varne koristimo autoputem, kako bi ranije stigli u Sozopol i imali vremena za kupanje u Crnom moru.

Premda nismo vozili sporo po lokalnim cestama, čim smo se popeli na autoput Jajo je poželio malo „propuhati“ svoj motor.

Gas, gas...!  :icon_mrgreen:


Samo ravno...



Premda Bugari ima bolje i novije automobile od Rumunja, nađe se i kod njih rariteta, ali i pokoja (istina vrlo rijetka) zaprežna kola.



Neuništivi ruski kamioni i kombiji, te automobili



Neuništivi Trabi, ovdje u kabriolet verziji u Dundo zelenoj boji  :icon_wink:



Ovaj lik nas je vrebao cijelo vrijeme iz žbunja…s jumbo plakata



Žičara za rudaču iz obližnjeg površinskog kopa. Da li koji puta nešto padne iz tih vagoneta  :misli:



Ovo nije napravi automobil nego kamion



Ovo bi moglo biti „djelo“ automobila



Stižemo do Varne, ali smo je samo „liznuli“, nemamo vremena za obilazak čuvene plaže Zlatni pjasci.To je treći bugarski grad po veličini, najveći na Crnom moru, poznata turistička destinacija i sjedište bugarske trgovačke i ratne mornarice.

Slika s interneta




Kao i uvijek, saloni automobila na ulazu u grad



Naš je cilj prozaičnii, grčki restoran u marini, na obali.

No, čim smo skrenuli prema njemu, nije mi se svidio dio grada, odnosno luke u koji nas vodi Garmin  :misli:



Na kraju dolazimo do nekog ograđenog parkirališta, no čuvar nas ne pušta do obale i restorana s motorima.  Trebamo ih ostaviti na tom parkiralištu, što ne dolazi u obzir i ja se revoltirano okrećem i vraćam na obilaznicu, a jadan Jajo me prati. Ok, nećemo tu ručati, ali ručati negdje moramo, a ako baš i nećemo ručati stati i predahnuti svakako moramo.



Ovo dolje je trebao biti "naš" restoran. marina, jahte, pogled na more. Priznajem da na slikama izgleda puno ljepše nego put do toga  :lol:



Ma nema problema, pomislim ja naivno, idemo uz Crno more, sigurno ima neko odmorište s pogledom na More…. :icon_mrgreen:

Ali, kako je pretpostavka uglavnom svih problema u životu, tako se i naša cesta uz obalu nije svela na bugarsku varijantu Jadranske magistrale nego na ovo…



Vozili smo tako 30-ak km, i s obzirom da nigdje nismo naišli ni na kakvo pristojno odmorište, odlučili smo stati ovdje – Staro Orijahovo - sabirni punkt za lokalne trgovce drvima za ogrije  :icon_mrgreen:

Kod mene u Buševcu se drva voze traktorima, ali ova ekipa koristi bivše ruske vojne kamione.



Naš restoran je velik, uredan čist i ima veliku natkrivenu terasu u hladovini , a to je ono što nam sada treba. Naručujemo piće i malo pomfrita za „snack“, jednostavno je prevruće za ručak, mada Jajo ne dijeli sa mnom oduševljenje po pitanju te odluke.



Ja točim gorivo, jer KLV ipak troši 1,5 litru goriva više od malog DL 650, te nastavljamo uz obalu prema jugu, ali od Mora niti M. Premda Garmin pokazuje da je lijevo od nas homogena plava masa, jedino što vidimo je gusto grmlje uz cestu. Pomislio sam da se Bugari srame svoga Mora?

« Zadnja izmjena: 10.07.2017, 16:12:09 Brum »
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #8 : 10.07.2017, 09:57:57 »
Konačno se približavamo nečemu što je turistički grad na obali, Byala. Ogromni hoteli i zgrade svuda oko nas, a to baš nije turizam koji volimo.



Nastavljamo prema Nesebaru , a uz put susrećemo mlade djevojke na kamionskim ugibalištima koje „rade“. Premda ih je sada ipak manje nego prijašnjih godina, i dalje je prisutan taj tužan i sramotan  način na koji te mlade žene zarađuju za život, „opslužujući“ uglavnom vozače kamiona kojih ima napretek. Naime Bugarska je tranzitna zemlja za promet roba iz Europe prema Aziji, a zbog ratova na prostoru bivše Jugoslavije, „preuzela“ je i taj dio tranzita prema Turskoj.



Stižemo u Nesebar, što navješćuju ogromna završena i nezavršena gradilišta i aquaparkovi (na obali mora), te nevjerovatno „maštovito“ (da ne koristim neku drugu riječ) uređeni hoteli čiji su vlasnici vrlo često s druge, ruske strane mora.

To je glavno bugarsko odmaralište na obali Crnog mora, zovu ga "Biser Crnog mora" i "Bugarski Dubrovnik" jer je bogat muzejima koji govore o njegovoj trotisućljetnoj povijesti.

Stari dio grada ima bogatu povijest jer se često nalazio na granicama raznih carstava. Smješten je na poluotoku koji je nekada bio otokom, a s kopnom je povezan umjetnim uskim nasipom. Zbog mnogih povijesnih ostataka raznih okupatora, stari grad Nesebar je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 1983. godine.

Slika s interneta:





Mi želimo otići na poluotok, na kojem se nalazi stari dio grada, i razgledati ga.



Nevjerovatno je vruće i sparno i jedva pronalazimo komad pločnika u hladu, ispred prazne zgrade lučke kapetanije.

Premda poluotok nije velik, ne možemo hodati u jaknama s kacigama, te ih vežemo i ostavljamo na motorima. Krajičkom oka gledam neku sivu nakupinu na nebu, ali premda mi je ime Zoran kao našem najpoznatijem meteorologu, na tome se zasnivaju sve sličnosti između nas dvojice. Uglavnom, prosuđujem kako od toga oblaka  neće biti ništa, pa krećemo u obilazak stazom oko poluotoka. More ima lijepu boju tirkiznu boju, ali uopće nema mirisa Mediterana, borovine i zvuka zrikavaca, te imam osjećaj da se šećemo uz ogromno jezero. Na obali su smješteni restorani i smještajni objekti čiji vanjski izgled nije baš uvijek prilagođen ambijentu.



No, sparina je neizdrživa i odlučujemo skratiti obilazak i odmah se popeti na središnji, najstariji dio poluotoka, gdje ipak ima i malo hladovine. To je najstarii dio grada, Tradicionalne kuće od kamena i drveta mi se neuporedivo više sviđaju od onih željezno-betonski nakupina na obali. U uskim uličicama sve je puno štandova na otvorenom, a u središnjem dijelu su vidljivi ostaci građevina iz prošlosti. Svakako bih se želio vratiti ovdje još jednom i na miru to pogledati.



Ona, prije spomenuta, siva nakupina se u 10 minuta pretvorila u ogroman tamni oblak koji se namjestio točno iznad nas. Još neko vrijeme šećemo po predivnom starom gradu ali vidim da je vrag odnio šalu i da moramo po stvari koje su na motorima jer će nam inače pokisnuti u pljusku koji se sprema  :thumb_down:

Jajo i ja smo požurili do motora, a djevojkama smo rekla neka nam pronađu neki restoran s otvorenom terasom i pogledom na more. Jedva smo stigli poskidati jakne i kacige, kada je počelo kišiti, te smo otišli do restorana s lijepim pogledom na pučinu i konobarom koji ne samo da razumije, nego i odlično govori naš jezik. Obzirom da kišni oblak odlazi prema jugu, Burgasu i Sozolopu, našim slijedećim destinacijama, odlučujemo ostati ovdje i ručati dok se vrijeme ne smiri.



Nema smisla voziti po kiši, ili mokroj cesti kada će se tako i tako na ovoj vrućini za pola sata sve  osušiti.

Ručak je bio po našem ukusu, teletina ispod saća s povrćem, ali mi se čini da su naši suputnici bili razočarani količinom mesa u odnosu na povrće, ali bože dragi, ovo je bilo tradicionalno jelo, što smo željeli probati.



U jednom od restorana nailazimo na ovo  :icon_eek:



Nakon kiše dolazi sunce, te krećemo dalje prema jugu. Prolazimo pored Burgasa, najveće luke u Bugarskoj, i opet nailazimo na gradilišta, hotele i apartmane, ne nezaobilazne aquaparkove.



Aerodrom s muzejem aviona na otvorenom


Oko Burgasa ima nekoliko rijeka i jezera, što za posljedicu ima veći broj ptica pa čak i prometni znakovi upućuju na njih.



E ovo je Pasarela (pješački nadvožnjak iznad željezničke pruge ili ceste), a ne ona Sisačka na Capragu. Kompleksna metalna konstrukcija „prekriva“ cijeli kružni tok.



U Bugarskoj imaju običaj svako mjesto na kojem se dogodila neka prometna nezgoda obilježiti ovim znakom koji je nekada postojao i u bivšoj Jugoslaviji, ali samo na pozicijama s velikim brojem nesreća. Ili Bugari loše voze i imaju jako puno mjesta s puno nesreća  :misli:



Izlazimo iz Burgasa, ali nam se ne sviđa nam se ono što vidimo u daljini, kišni oblak iznad Sozopola.



Kako se primičemo Sozopolu, malom turističkom gradiću, konačno vidimo more čija boja je nevjerojatna, tako plava i tirkizna, da se gotovo gubi granica horizonta i vodene površine. Radujemo se da ćemo se osvježiti u njemu.

Slika s interneta





Prolazimo kroz centar gradića za koji se nadamo da ćemo ga večeras razgledati, jer naš hotel se nalazi kilometar-dva dalje.
Taj dio obale je prepun novogradnji, ali za razliku od Hrvatske, ovdje je definitivno uloženo puno više novaca. Naravno da je previše betona, premalo zelenila, no sami objekti su građeni s puno više novaca.



Hotel Muses u koji smo smješteni nalazi se 70-ak metara od mora i ima vrlo lijepi bazen, ali je parkiralište prekriveno krupnim šljunkom, što i nije podloga koju „vole“  pretovareni motori.



Premda je oblačno, nije (još) toliko hladno te se brzo smještamo u sobe, te spremamo za plažu. Pa barem da smočimo noge u Crnom moru ako ništa drugo. Nažalost, u tih desetak minuta se vrijeme potpuno pokvarilo i kada smo sišli u prizemlje s ručnicima za plažu već nas je dočekala kiša, hladan vjetar,crno nebo, uglavnom …baš bezveze… :thumb_down:



Čak se nismo mogli kupati niti u bazenu u dvorištu jer je vjetar prejak i prehladan, a prehlada nije nešto što želimo na putovanju.
No, kako hotel ima lijepu natkrivenu terasu, nismo se dali smesti pa smo se barem osjvežili „iznutra“ počastivši se odličnim sladoledom.
Obzirom  da smo kasno ručali u Nesebaru, preskačemo večeru.  Ja sam kasnije otišao do dućana po malo voća i slatkiša za Jaju, te smo večer proveli uz bugarske televizijske programe .

Žao mi je što nam vrijeme kvari doživljaj kao i u Sofiji, ali tu pomoći nema.
« Zadnja izmjena: 10.07.2017, 16:10:06 Brum »
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #9 : 12.07.2017, 11:05:00 »
7.dan – srijeda – 21.06.2017.

 Sozopol – Sredec – Elhovo – Harmanli – Haskovo – Kardzhali – Asenovgrad - Plovdiv

-  406 km, ukupno 2.331 km

Potrošnja – 6,42 l/100 km

Smještaj – (Park hotel  Sankt Petersburg) – Plovdiv

Izgleda da se danas, kada se mi odmičemo od Crnog mora, konačno stabilizirala vremenska prognoza i da će cijeli dan biti vedro i jako toplo.
Kada već sinoć nismo bili u centru i prošetali uz more, red je da barem napravimo nekoliko fotografija lokacije na kojoj se nalazi naš hotel. Šteta što nismo mogli ljepše doživjeti Sozopol.



Kako jje Tanja čeznutljivo gledala bazen u Sofiji, tako sada Ivana gleda ovaj bazen  :icon_neutral:



Iza našeg hotela skoro pa divljina



Susjedni objekat je na 4 m od našeg balkona


Ovo je shema prostorija i evakuacijskog puta. Rukom iscrtana grafitnom olovkom i uokvirena  :lol:




Nakon doručka slijedi pakiranje, te oblačenje, a to je ritual koji uvijek pobuđuje interes kod ostalih gostiju hotela.



Pozdravljamo se s njima i krećemo nazad prema Burgasu, pa onda u unutrašnjost Bugarske preko Sredeca do Elhova.

Još jedan pogled na tirkizno Crno more...


 i slijedeće kilometre nižemo odličnim cestama kroz polja suncokreta i lavande. Interesantno je da premda je svo zemljište obrađeno, i putujemo radnim danom , nigdje ne vidimo nikoga da išta radi na zemlji, niti jednu jedinu mašinu ili traktor.



Ovakve ceste omogućuju "solidnu" putnu brzinu  :icon_wink:



Ovaj dio zemlje je ipak malo manje bogat, vidljivo je to u naseljima kroz koja prolazimo, kao i po voznom parku.



Prvu pauzu i tankiranje planiramo u Elhovu, a dolaskom u centar grada primijetili smo predivan Cadillac iz kraja 50-ih ispred nekog kafića, te smo odlučili tu zastati. Ostavili smo žene da naruče piće dok mi odemo natočiti gorivo negdje u gradu.



Primjećujemo posvuda plakate za Big foot show koji večeras gostuje u gradu, čak smo se neko vrijeme vozili iza dugačke klimuzine i terenca s ogromnim zvučnicima koji su se vozikali po grado i reklamirali skorašnju predstavu.



Cure su pronašle terasu u dubokoj hladovini, a ja sam malo fotografirao lijepo uređeni centar i „Elvisa“, kako smo nazvali ovaj automobil. U odličnom je stanju, a fascinira me boja, koja je čudna kombinacija roze, blago smeđe i ne znam niti sam čega više. Ne znam da li je to jedna od originalnih boja, ali mu jako dobro stoji i u stvari je šteta da stoji ovdje na suncu nepokriven jer je za reklamnu svrhu jednostavno previše dobar. Jedino ako se gazda kafića s njime povremeno vozika, što bi moglo biti slučaj jer gume nisu prazne i auto je jako čist izvana i iznutra.





„Domaća“ limunada nije bila domaća, cijeđena od limuna nego iz tvornice gaziranih sokova koja je u Elhovu. Okusa je istog kao i izgleda, čista zašećerena sintetička vodica koja ne gasi žeđ nego ju pojačava. Bljak, ne sjećam se da sam ikada pio išta tako…bezvezno  :thumb_down:
No, sam sam si ju naručio, nitko mi nije kriv  :icon_mrgreen:

 

Nakon pauze put nastavljamo preko Topolovgrada do Harmanlija , grada smještenog  na tranzitnom pravcu prema Grčkoj i Turskoj granici, udaljenoj cca  30-ak  km. To je istovremeno glavni punkt za ulazak izbjeglica iz Sirije i ostalih azijskih zemalja.
Bugarska ih nakon prelaska granice smješta u veliki kamp, u kojem su prije nekoliko mjeseci izbili veliki neredi.



Policijski punkt - prikolica, zapuštena


Konačno, prva poljoprivredna mašina, potpuno novi kombajn


Naišli smo i na vinograde


Spomenika ima svuda



Od Harmanlija nastavljamo prema Haskovu, vozeći jedno vrijeme uz potpuno obnovljenu i elektrificiranu prugu s dva kolosijeka, čiju obnovu je definitivno platila EU.



Imamo vremena pa ne želimo odmah do Plovdiva (autoputem cca 75 km), nego skrećemo u brda prema Kardzahliju preko kojeg vodi važna cesta za ulazak u Grčku.



Uz cestu ima najviše magaraca



Krajolik se mijenja, vozimo se uz sam rub planinskog masiva Rodopi. Cesta je odlična, ali je jako vruće, pa dolaskom u grad tražimo neku terasu za osvježenje u hladovini. Ovaj park u središtu grada nam se učinio prikladan za tako nešto. I bili smo u pravu, na kraju strme uzbrdice popločene uglančanim kamenim kockama (uh što volim takvu podlogu), sakriven u šumi, pored presušenog potoka  smjestio se riblji restoran s velikom terasom u hladovini. Ozbiljno smo „zakuhali“ kružeći po gradu terasu i baš nam treba nešto ovako.

Nažalost nismo fotografirali unutrašnjost restorana koja je prepuna prepariranih trofeja ponosnog vlasnika, kako se čini strastvenog i uspješnog ribolovca.



Osvježili smo se pićem, gricnuli malo pomfrita i za 30 minuta smo opet došli k sebi  :thumb_up:



 Vraćamo se istim putem 15-ak km i skrećemo na lokalnu cestu preko Topolova do Asenovgrada. Prvi dio ceste je bio odličan, zavoj na zavoju, a nigdje nikoga, ali tada se podloga mijenja i to drastično…



No ne damo se zbuniti premda je vrućina paklena, prelazimo Asenovgrad…



… i stižemo do Plovdiva.



Garmin nas vodi do hotela uz koji se smjestila karting staza  :060:! Našem oduševljenju nije bilo kraja, konačno ću probati voziti to malo čudo (to mi je velika želja koju nikako da ostvarim).



No, imamo problem, ovo nije naš hotel. Naime u Plovdivu postoje tri Park hotela. Naš se zove Park Hotel Sankt Petersburg, a ovo je Park hotel Plovdiv u ulici Sankt Petersburg  :misli:



Moramo skroz na drugu stranu grada, mostom preko rijeke Marice, kroz najveću podnevnu gužvu.
I bi tako, sjedaj na motore i u gužvu. Stani, kreni, stani kreni i ne razmišljaj o kartingu


Jako nam je vruće, ali nema skidanja opreme



Naš hotel je bio…pa vrlo impozantan neboder od 25 katova. Definitivno najprostraniji od svih u kojima smo do sada bili. Ne znam tko je određivao standard veličine sobe, ali ovo su stanovi, a ne sobe. Toliko su velike da imamo svoje predsoblje s ormarima, a u kupaonici je tuš kabina sazidana, a ne ugrađena neka metalna, staklena ili plastična. Fino, fino…



Motor smo parkirali pored čuvareve kućice, te se smjestili u sobe na 12 katu.



Ispod hotela je kompleks od nekoliko bazena, u kojima smo bili u tili čas nakon skidanja sve one „borbene opreme“ za sebe. Obzirom da je radno vrijem bazena do 19 sati imamo 45 minuta za osvježenje. Uh kako je to prijalo. Ništa ne rashladi tako dobro kao bazen nakon cijelog dana vožnje motora  :ura1:

Nakon kupanca se sređujemo za šetnju po gradu.


Plovdiv je drugi po veličini bugarski grad, odmah iza Sofije, sa svojih 380,000.stanovnika. To je grad velikog povijesnog kontinuiteta, već od antičkog doba je najveći grad i središte gornje Trakije.

To je jedan od najstarijih europskih gradova, Izvorno je podignut od Tračana, da bi se vremenom premetnuo u važno središte kojim su upravljali Grci i Rimljani u antici. Tokom srednjeg vijeka Plovdiv je zadržao svoj značaj i padao iz ruke u ruku između Bizanta i Bugarske. U XIV st. grad je potpao pod Otomansko carstvo, od 1878. godine, Plovdiv je bio sjedište Istočne Rumelije, autonomne pokrajine Osmanskog carstva. Od 1885. godine Plovdiv je u sastavu Kneževine Bugarske.

Povijesno Plovdiv je bio grad na sedam brežuljaka (visine do 250 metara, danas ima samo šest brežuljaka, ali ga i danas Bugari zovu Grad na sedam brežuljaka. IU njemu se nalazi mnogo antičkih objekata i iskopina poput; amfiteatra, rimskog odeona, rimskog stadiona, arheološkog kompleksa Eirene i drugih.

Slike s Interneta



Taxi s vrlo ljubaznim i komunikativnim vozačem nas je odvezao u stari dio grada, uzbrdo duboko u zonu zabrane prometa za obična vozila, skroz do samog vrha brda na kojem su se smjestile ruševine s kojih se pruža fantastičan pogled na cijeli Plovdiv.



Ovako nešto vam popravi cijeli dan. Koja razlika od sinoćnjeg ležanja u sobi pred televizorom dok vani grmi i sijeva.





Nakon fotoshootinga, spuštamo se prema gradu i tražimo neki restoran za večeru. Onaj koji je smješten samo koji metar od ruševina s predivnim panoramskim pogledima je naravno prepun, te nam nema druge nego potražiti alternativu.

Arhitektura je predivna, zgrade su obnovljene, nema suvremenog kiča (staklo, inox i slično)



Cesta je vrlo strma, prekrivena ogromnim uglančanim kamenjem i vrlo je teško po njoj hodati. Komentiramo kako je Glažarova Zorica prie nekoliko godina uganula nogu u Grčkoj i jedva nekako stigla kući. Doslovno su je „stavili“ na motor i tako se vozila. Samo koji trenutak kasnije Tanja je nezgodno stala na rub pločnika visok 20 cm i pala na desnu nogu!

Odmah smo joj pomogli, ali ja sam već znao kako imamo ozbiljan problem, vrlo ozbiljan. Gležanj je odmah počeo oticati i stvorio se podljev krvi.
Ovakve stvari na putovanju mogu biti jako komplicirane. Ako je došlo do loma, sutrašnji dan ćemo provesti u istraživanju blagodati bugarskog zdravstvenog sustava, putovanje će biti gotovo, a ne želim niti razmišljati o komplikacijama koje nakon toga usljeđuju.

Ako je „samo“ uganula gležanj, lijek za to je mirovanje i hladni oblozi, a mi imamo tri dana puta pred sobom, bez hladnih obloga i bez mirovanja. Već smo razradili varijantu da sutra ujutro rano izađemo preko Sofije do Niša na autoput i vozimo cijeli dan dok ne stignemo kući. Tanja je za to vrijeme sjedila na pločniku i vjerujem da se osjećala još gore od nas, jer je trpila bolove.

Nakon 20-ak minuta smo odlučili probati da li može stati na nogu, što je jasan dokaz da li je nešto slomljeno . Na svu sreću, ustala je, čak se mogla malo i osloniti na nogu, što je bio dobar znak. Dobro je da smo se spuštali, tako da smo za 10-ak minuta pronašli neki restoran u koji smo odlučili sjesti, večerati i odlučiti što dalje. Zamolili smo konobare vrečicu s ledom i odmah je stavili na nogu kao oblog. Dok je trajala večera oslonila je nagu na stolac i tako si bar malo olakšala bol.
.
O jelu baš nismo previše razmišljali, ali je bilo dobro.



Ajde barem smo vidjeli što smo željeli, jedino nismo kupili nikakve poklone za djecu i prijatelje. To smo planirali večeras, ali s obzirom na situaciju , šetnja po dučančićima defitivno otpada.

Taxi nije bio daleko, te nas je odvezao do hotela. Ivana je ispratila Tanju do sobe, a Jajo i ja smo požurili do hotelske kuhinje po još leda za obloge. Taman smo „uhvatili“ simpatičnu mladu konobaricu koja nam je, žureći se kući na kraju svoje smjene, dala punu kanticu leda.

Napravili smo hladne obloge od vrećića, leda i mokrih ručnika, stavili Tanju u krevet s nogom na povišeni položaj i otišli spavati.

Od toga kako će gležanj sutra ujutro izgledati će ovisiti nastavak putovanja. Sada ne možemo ništa više napraviti, i bolje da se odmorimo .

Baš šteta, Plovdiv nam se jako svidio. Očekivao sam neki veliki industrijski grad, a na kraju je grad sasvim nešto drugo.
« Zadnja izmjena: 13.07.2017, 19:41:20 Brum »
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #10 : 13.07.2017, 19:34:45 »
8.dan – četvrtak – 22.06.2017.

 Plovdiv – Pazardžik – Samokov – Sofija – Dimitrovgrad – Pirot - Niš

-  351 km, ukupno 2.682 km

Potrošnja – 6,27 l/100 km

Smještaj – (Hotel Panorama ) – Niš

Nakon buđenja  Tanjin gležanj izgleda bolje nego sinoć, oteklina i podljev krvi su manji, no još moramo vidjeti kako će se ponašati kada bude oblačila moto čizmu. Može hodati, istina polagano i uz bolove, ali ipak može.

Za doručak se spuštamo u restoran u prizemlje. Ogroman objekat, u dva nivoa s velikim stubištem i potpuno praznim srednjim dijelom koji je natkriven pomičnim krovom. Taj mehanizam izgleda impresivno, a zasigurno takav dojam ostavlja i na goste kada se otvori tokom večere i omogući nesmetani pogled na zvjezdano nebo.
O učinku na ventiliranost kompletnog prostora da i ne dogovorimo.



Nakon još jednog „švedskog stola“, odlazimo u sobe na pakiranje i oblačenje. Tanja ipak uspijeva obući moto-čizmu, dapače, ona svojom čvrstom konstrukcijom stabilizira gležanj i ne dopušta bolne pomake u stranu kod hodanja.

Dogovorili smo se da ćemo stvari iznijeti pred hotel i žene će ih pričuvati dok mi natočimo gorivo na pumpi pored samog hotela, da poštedimo Tanju duplog penjanja na motor.

No, ta se ideja nije baš svidjela osoblju hotela koje je očekivalo neku visoku delegaciju, i „tamo neki motoristi“ s svojim stvarima im smetaju pri protokolu dočeka. No, nekako smo se potrpali na motore, ja sam stao uz visoki pločnik i Tanja se uspjela popeti na motor, jer na svu sreću, nije ozlijedila lijevi gležanj koji više trpi kod penjanja na motor.

Taman smo krenuli kada sam primijetio nekakav bijeli dim sa motora, ispod agregata  :icon_eek: Prepao sam se da se nije instalacija zapalila, međutim motor radi mirno, ne vidimo ništa i krećemo ponovno. Međutim, čim smo se pomaknuli s mjesta, ponovno izlazi „dim“, ovog puta vidim da je iz tank torbe, izlazi kroz patent zatvarač na njenom gornjem rubu  :icon_eek: Pošto u torbi nema nikakve instalacije, otvaram ju i pronalazim…bocu spreja za lanac!!! :043:

Naime, „inventivni i praktični „ nastavak na vrhu boce omogućava da sprej izlazi i kada je cijevčica preklopljena. Upravo to se i dogodilo kada smo sjeli na motor i kada sam tijelom pritisnuo sprej i mehanizam. Na svu sreću sve stvari u tank torbi držim u najlon vrečicama (pakovanje vrečica za zamrzavanje od 2 litre je odlično), tako da osim unutrašnjosti torbe nisam „poprskao“ tehničke stvari (foto, punjači, naočale) i  hranu . Nekako smo uz pomoć vlažnih maramica obrisali dio toga, potrpali sve nazad u torbu i konačno krenuli.

Eto kako jedna glupa stvar može za ta čas napraviti problem  :icon_no:



Danas izlazimo iz Bugarske, idemo preko Sofije, ali ne idemo autoputem nego magistralnom cestom preko Pazardžika i Samokova.

Cesta do Pazardžika je prometna, ali tempo nam je dobar . Nakon toga cesta iz ravnice  prelazi u brdoviti dio, jer se vozimo podno planine Rila na kojoj je najviši vrh u Bugarskoj, Musala na 2925 m , još uvijek prekriven snijegom. Na toj planini se nalazi i najveći i najljepši manastir u zemlji – Rila, ali na žalost nismo imali vremena da ga obiđemo, jer se pristupna cesta nalazi s druge strane brda. To bi mogli odraditi slijedeće godine, kada budemo dolazili na susret u Banskom.



"Furda" iliti auto-otpad na otvorenim, uredno složenim policama



Put prema Samokovu je jakom interesantan, pratimo rijeku Maricu, međutim ponovno se vrijeme kvari, te što se više približavamo Samokovu nebo je sve tamnije.



 Kako nam je vrijeme za pauzu, taman na ulazu u mjesto stajemo kod hotela Bistrica. Novi objekat, uredan okoliš, most i rijeka, kao da smo na pikniku.



S druge strane ceste se nalazi obnovljena vodenica s staklenom prednjom stijenom kako bi gosti mogli i sa ceste vidjeti unutrašnjost. Dok smo bili pod terasom, preko nas je protutnjao pljusak, a kada smo krenuli čak se i cesta u međuvremenu osušila.



Nakon Samokova skrećemo prema Sofiji, te prolazimo uz akumulacijsko jezero Iskar uz čiju obalu se nalaze kuće za odmor stanovnika glavnog grada. Nažalost s ceste se ne vidi ništa, gotovo cijelo vrijeme se vozimo uz žičanu ogradu raznih vrsta oblika i stanja, što znači da je cijela obala privatno vlasništvo s ograničenim pristupom za javnost.

Slika s Interneta



Sofiju zaobilazimo po Ringu...



...te idemo prema Srbiji, na GP Kalotina/Dimitovgrad. Ta je cesta jako dobra, premda nije autoput, te se vrlo lijepo njome voziti.



Na granici nema gužve, te ju brzo prolazimo. Planirali smo pauzu za ručak čim uđemo u Srbiju, pa tražimo neki restoran uz cestu. U toku su veliki radovi na izgradnji autoputa od Niša do Dimitrovgrada, jer Srbija želi povratiti dio tranzita roba izgradnjom dobre prometnice  prema Bugarskoj.

Zastali smo u turskom restoranu kojeg drži Srbin. Razumljivo, jer ima dosta Turaka u tranzitu. Terasa u hladovini, odlična hrana i skoro 40-ak paunova koji se vrzmaju oko nas, te gratis odlične baklave. Stvarno se ne može više poželjeti.

Nažalost, u procesu prebacivanja fotografija za aparata na računalo, u jednom od 13 fileova (svaki s 200 fotografija) desilo se nešto što je izbrisalo 180 fotografija, tako da nam nedostaju fotografije dijela puta od Samokova u Bugarskoj do Pirota u Srbiji  :thumb_down:

Prolazimo Pirot...



Spomenik nekom nogometašu


Ima i tu cestovne egzotike - Fap "kljunaš"


... a Garmin nas je odveo na neku odličnu „prečicu“ do Bele Palanke u kojoj točimo gorivo.



Predivnom cestom kroz Sićevaćku klisuru stižemo do Niša u kojem večeras odsjedamo.



 Garmin nas je pošteno izvrtio po gradu, te na kraju popeo dugačkom strmom uzbrdicom do hotela Panorama.



Kao što mu i ime govori, iz njega se pruža predivan pogled na grad pod nama. Osim toga, ima bazen, i ne pada kiša, što znači da ćemo se ipak osvježiti kupanjem.



I bi tako. Raspremanje, kupanac, pa onda spremanje za grad. Tanjin gležanj je naotekao, ali izgleda da mu je cijeli dan u čizmama godio. Malo fizikalne terapije u bazenu sigurno nije škodilo.



Ćele kula kao jedna od znamenitosti Niša je zatvorena, tako da nam ostane odlazak do centra grada, te pješačkim mostom preko rijeke Nišave do poznate Niške tvrđave. To nije puno hodanja, tako da i Tanja može izdržati.

Slika s interneta




Stiže Taxi koji nas vodi do grada, crvena Seat Altea kakvu imamo i mi, samo je ovo noviji auto i to XL (produžena) verzija. Naša Altea ima 12 godina cca 270 tkm, motor 1.6 i vozimo na plin. Ovaj automobil ima identičnu motorizaciju i vrstu goriva (LPG), ali ima samo 5 godina u kojih je sakupio 575 tkm!!! Kaže vozač da svaki automobil zadužuja dvojica vozača, te da se gotovo ne gasi u toku 24 sata. A ja nešto dvojim oko zamjene svoje Altee  :icon_no:

Izašli smo u centru te otpješačili do mosta. Pokušali smo nešto fotografirati, ali je premračno.



Ulazimo u tvrđavu kroz koju vozi „Turistički vozić“ na kat. Odmah smo se potrpali u njega s ostalim roditeljima s djecom, mi na otovreni kat, a Ivana i Jajo u donju etažu.



„Vozić“ vozi 15-ak minuta krug kroz tvrđavu, a pri tome se liepo vidi i sam grad te park unutar tvrđave, kao i restorani i dućani oko ulaza.
Nakon vožnje odlučujemo kupiti suvenire koje nismo kupili u Bugarskoj. Magneti, ogrlice, naušnice, narukvice. Lijepo izgleda, i nije pretjerano skupo.



Nakon shopinga smo odlučili nešto gricnuti, pa kupujemo „prigodni paket“ Cola i komad pizze za nešto dinara. Lokalna ekipa Zastava fanova na poziciji ispred kafića.



Uzimamo taxi do hotela, a prije spavanja sam „opalio“ fotku osvijetljenog Niša.



Tanjin gležanj ipak nije tako veliki problem da bi morali prekidati putovanje i to nam svima popravlja raspoloženje  :thumb_up:

Čizma joj je fiksirala gležanja dok smo se vozili, hodili smo vrlo malo, a večeras će opet staviti hladne obloge i nogu na povišeno. To bi trebalo biti dostatno da se oporavi do jutra, jer još imamo dva dana do kuće.
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #11 : 14.07.2017, 09:34:58 »
9.dan – petak – 23.06.2017.

 Niš – Kruševac – Kraljevo – Čačak – Užice – Bajina Bašta – Loznica - Bijeljina

-  419 km, ukupno 3.101 km

Potrošnja – 6,24 l/100 km

Smještaj – (Hotel Pirg ) – Bijeljina

Danas imamo dosta km, preko 400, pa se potrebno dobro „pripremiti“ za doručak. Tanja je dobro, sinoćnja šetnja po centru Niša nije joj previše naškodila. Pregledali smo motore, a ja sam očistio unutrašnjost tank torbe od tragova spreja za lanac. Dobro da je proziran i lako se čisti, ima onih koji izgledaju kao katran i vrlo teško se čiste.



Naš hotel je u stvari malo veća kuća smještena na vrhu brda u mirnom dijelu grada u kojem su obiteljske kuće, stoga odgađam startanje Dunde do zadnjeg trena.



 Naime, i Jajo i ja imamo na motoru ispušne sustave Akrapovič, samo ja imam dva ispušna topa iz kojih sam izvadio prigušivače, a Jajo jedan i to s prigušivačem. Buka prvog jutarnjeg startanja motora (radi na automatskom čoku cca 30-ak sekundi) je prilična, pogotovo u urbanoj sredini, gdje se zvuk odbija od čvrstih objekata. No, na cesti s time nema problema  :icon_mrgreen:



Spuštamo se nizbrdo u grad, te uz pomoć Garmina pronalazimo autoput kojim se vozimo do Aleksinca. Tamo silazimo i nastavljamo lokalnom cestom kroz sela do Kruševca.



Stup dalekovoda u dvorištu  :icon_eek:




Prolazimo kroz grad dalje prema zapadu,  i Kraljevu, ali nas Garmin opet poslao na kraći put kroz sela. Istina, priroda je lijepa, prometa nema, ali cesta je uska i nadamo se da na njoj nema lokalnih „heroja“.



Sakupljanje mlijeka po selima



Rekao je Jao da mu ovu sliku moramo poslati u INU gdje radi  :icon_wink:


Prolazimo kroz Kruševac



I ovaj iz izloga nišani u nas, to je neki prijatelj onog Bugfara s jumbo plakatav :icon_mrgreen:



Pauza nam je u mjestu Mrčajevci gde je križanje prema Kragujevcu. To smo predahnuli, osvježili se, a ja sam natočio Dundu.



Ovo je put kojim smo već išli kada smo dolazili u Bor, tako da nema iznenađenja. Zaobilazimo Čačak, ponovno prolazimo kroz Međuvršje gdje smo prije nekoliko dana ručali na splavi, te nastavljamo do Užica.



"Pružni" bager


Ima i nešto oldtimera



Užice



Ovo jadniku je sigurno vruće u ovom kostimu Ninja kornjače  :icon_no:


Obzirom da smo odlučili ići uz Drinu, preko Bajine Bašte, moramo kroz sam grad, kako bi došli na taj pravac. Izvlačimo se serpentinama uzbrdo iz grada te nakon par kilometara dolazimo do spomenika na Kadinjači, gdje se u 2.svjetskom ratu vodila bitka partizana za proboj iz okruženja njemačke vojske.



Ova cesta je prilično uska i zavojita, podloga nije bajna, tako da i nije neka premija za preporuku. Prilično je vruće i poveselio sam se da ćemo stati u Bajinoj Bašti u nekom restoranu u hladovina s pogledom na rijeku Drinu, uz koju ćemo se voziti slijedećih nekoliko sati.

Bajna Bašta


Cestari su nas pustili da prođemo motorima ispod bagera   :icon_eek:





Nažalost, nismo stali u restoranu na izlasku iz mjesta, jer nisam odmah vidio otvorenu terasu nad rijekom, a u slijedećih 50 km nije više bilo niti jednog takvog mjesta. Premda sam pretpostavio da će rijeka Drina biti mamac za izletnike, izgleda da uopće nije tako, ovo je više kao neki sporedni cestovni pravac.

 Uglavnom, cesta je lijepa, priroda fantastična, prometa uopće nema, ali se nema gdje sjesti. Na kraju smo stali nasred polja, prije Lubovlje u neko seoskoj kafana-restoranu, jer sam ja već bio zakuhao, umoran, znojan i živčan. Smeta mi vručina, ali ako imam redovne pauze na kojima se kontrolirano „hladim“, mogu putovati cijeli dan.

No, ako ostanem predugo na motoru bez pauze ili konzumacije jela i pića, to me čini jako nervoznim i ubija mi gušt putovanja. Baš kao sada. Ja sam se psihički spremio na odmor u Bajnoj bašti i umjesto da se okrenemo i vratimo do onog restorana koji smo vidjeli, nastavljamo još 50 km do …ovoga



E, ako još stanemo u objekat koji nema dobru hladovinu, čiji WC je za izbjegavanje u širokom kutu, i uopće nemamo želju za ikakvim jelom, onda taj odmor nije odmor nego nešto bezveze i nastavljam vožnju ljut. Osim toga, toliko je bilo vruće i sparno da mi se prvi puta na motoru počelo spavati. Tanja je to primijetila, pa je stalno pričala samnom  ne bi li me držala koncetriranog.

Prolazimo Mali Zvornik, na suprotnoj bosansko strani je Zvornik, koji je puno veći i u koji jednom želim otići. Stižemo u Loznicu u kojoj prelazimo most te izlazimo iz Srbije i ulazimo u Bosnu i Hercegovinu.



Imamo još 30-ak km do Bijeljine i do etno sela Stanišić u kojem večeras odsjedamo.



Petak navečer je i nema vikend grupa i eskurzija kojima je ovo omiljena destinacija pa nije gužva. Ponovno smo dobili istu kućicu u kojoj smo bili i prošle godine, a to je odlično. Je malo nezgodno vući torbe po vručini i sparini od motora do kučice, ali je okruženje bajno i sve se zaboravlja.

Istuširali smo se i pravac hotelski bazen na krovu . Osim nas samo su još dva para u i pored bazena, s time da mlađi par nije zainteresiran nizašta drugo nego za pronalaženje najboljeg kuta iz kojeg bi se mogao napraviti „selfie“ na terasi oko bazena. I tako cijelih 30 minuta, on i ona, svaki  za sebe, sami sebe slikaju 30 minuta. Premda su par, niti jednom se nisu zajedno „selfirali“ !!!



Za to vrijeme mi uživamo u bazenu. Premda voda unatoč ovim vručinama nije toliko topla, ne damo se smesti. Ovo nam je u stvari zadnja večer putovanja, sutra u ovo doba smo kod svoje kuće, pa je ovo prilika da malo sumiramo utiske. Osim toga, ovo mjesto nas stvarno smiruje, a vizure s drvenim  i kamenim kućama te jezerca i sva sila životinja oko nas stvaraju idilu nekog zatvoreno mikrokosmosa, odvojenog od vanjskog svijeta, samo žičanom ogradom. Nebo iznad nas je vrlo čudno, sumaglica bez oblaka, ali i sunce bez sjaja, to ne miriše na dobro.



Znamo da je ovo umjetno mesto, znamo da je u ravnici, a ne na nekom brdu, no ima ono nešto što nas vuče ovamo već treći-četvrti put. Osim toga, sve je čisto i uredno, hrana je odlična, a osoblje izuzetno profesionalno i ljubazno, i sve to za istu cijenu kao i drugdje.

Nakon osvježenja u bazenu, spremamo se na večeru. Lane, zečevi,golubovi, biserke, labudovi i ostale životinje koje su ili ograđene ili slobodno hodaju stazicama su potpuno navikle na ljude i uopće se nedaju impresionirati.

Nažalost, nema više slobodnih stolova u restoranu koji bi bili smješteni tik uz jezerce, pa vam onda labudovi dođu na pola metra od stola i očekuju da im dadete hrane. Nema veze, smjestili smo se za unutrašnji stol, a vrijeme se počelo brzo kvariti. Vrlo ljubazni konobar je taman preuzeo i donio narudžbu pića kada se u sekundi podignuo jak vjetar! Na svu sreću još nismo imali pun stol, pa smo svaki uzeli svoje piće i smjestili se u veliki središnji okrugli restoran.

Uskoro pristižu i ostali gosti, ali već mokri od kiše jer je vani počeo pravi ljetni pljusak i oluja. Grane lete na sve strane, čujemo kišu kako udara u prozore, ali baš nas briga. Suhi smo, zaštićeni, pijemo odlično vino, a uskoro stiže i naša večera. Svi oni koji su sjedili na onim stolovima uz rub jezera, dolaze mokri, jer ne mogu više biti izloženi kiši.

Toliko smo bili gladni, i toliko je bilo fino, sve ono što nam je konobar donio, da nismo imali vremena ništa slikati osim ovog deserta. To je torta Moskva i nešto fantastično ako volite slatke, energetske kolače. Naša preporuka u svakom slučaju  :klanjase:



Ovakve večere poprave dojam cijelog dana i to bez obzira na nevrijeme s druge strane prozora  :thumb_up:

Plusak je prestao, kamene stazice su se oprale i mi smo krenuli svojoj drvenoj kučici. Još malo tV programa (pronašli smo i HTV), tek toliko da vidimo što se događa u svijetu oko nas i u krevetac.

Da, ovo je lijepi završetak putovanja.

Nevrijeme se samo kratkotrajno smirilo, cijele noći je padala kiša i vjetar jako puhao, tako da sam morao dići oko 2 sata noću i zatvarati drvene „škure“ na prozorima jer su udarale pod vjetrom.
« Zadnja izmjena: 16.07.2017, 16:39:17 Brum »
Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580

Offline BrumTopic starter

  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 4650
  • Spol: Muški
  • S Dundom i na kraj svijeta...
  • Preporuke: 18
  • Motor: KLV 1000 K5, 52.000 km, zeleni
Odg: BUGARSKA 2017.
« Reply #12 : 16.07.2017, 16:26:23 »
10.dan – subota – 24.06.2017.

 Bijeljina – Brčko – Gradačac –Modriča –Derventa – Srbac – Kozarska Dubica – Hrvatska Kostajnica – Petrinja - Buševec

-   352 km, ukupno 3.453 km

Potrošnja – 6,65 l/100 km

Smještaj – Buševec


Dan povratka kući.

10 dana na putu je dovoljno vremena da se odmorite od kuće i da je se ponovno zaželite, stoga nismo tužni. Bilo nam je lijepo, napornije nego na prethodnim putovanjima, ali smo svejedno uživali.  Osim toga, još imamo cijeli dan ispred sebe za događanja na putu  :icon_wink:

Probudio sam se rano, jer volim jutra nakon noćne kiše. Nebo je čisto, zrak je svjež, sve nekako djeluje novo. Malo sam prošetao uokolo i fotografirao.



Iz kapele se čuju crkvene pravoslavne pjesme koje izvode monasi. Ima nešto posebno u duhovnim starim napjevima koji se izvode višeglasnim muškim pjevanje što nekako smiruje i opušta. Nisam želio smetati kaluđericu koja je palila svijeće oko ikona, pa sam fotografirao izvana.
Naime u srcu kompleksa je pravoslavna drvena crkva, a pored nje objekat u kojem žive svećenici. Pored crkve je obiteljska grobnica obitelji Stanišić.



Pregledao sam naš motor te obrisao oba od noćašnje kiše, pa smo svi zajedno otišli na doručak. Sala u kojoj se doručkuje je ispod bazena, a svi zidovi su joj prekriveni slikama iz srpske prošlosti, duhovne i svjetovne.





Prilikom plaćanja hotela čak smo sreli i vlasnika, gospodina Stanišića. Visok, vitak, rekli bi neki  naočit gospodin s karakterističnom sitnokovčavom frizurom saslušao je izviješće recepcionera o planiranim dolascima grupa u dane vikenda. Naime, kada smo ranije bili ovdje, vidjeli smo da prilično škola iz Srbije organizira izlete u ovaj kompleks.

Natočili smo gorivo na obližnjoj pumpi, te krećemo uz rijeku Savu preko Brčkog. Taj grad je za vrijeme rata u Bosni dobio poseban status jer se nije mogao postići dogovor koji je entitet većinski, pa je postao distrikt (oblast) Brčko, a iz tog statusa, kao i iz prisutnosti UNPROFOR-ovih snaga rodila se čuvena tržnica „Arizona“ kako nam je kasnije objasnio Sajdžija.


Vadi se savski pijesak



Salon na otvrenom, prodaju se uglavnom, što bi drugo nego "Švabe"




Nakon Brčkog, put nas vodi preko Pelagićeva do Gradačca. Prije puta smo se dogovorili s našim članom foruma, Sajdžijom,inače vlasnikom DL 650, da ćemo se sresti u gradu na kavi i malo popričati. No, kako su u centru grada, gdje je njegova radnja, sada građevinski radovi i sve je puno prašine i buke, odveo nas je je na kulu Zmaja od Bosne koja se nalazi na brdu u samome mjestu. On i Jajo su otišli motorima do same kule, dok smo Tanja i ja „preskočili“ zadnjih 50 metara strmog uspona po velikom, uglančanom kamenu. Dosta nam je kamenja za neko vrijeme  :icon_mrgreen:



Na samome brdu se nalazi i jedan kosi toranj, naravno nije tako velik i poznat kao ona u Pisi, ali ga muče isti građevinski problemi  :lol:


 Taman smo se popeli na vidikovac s kojega se lijepo vidi cijeli grad i okolica, a tamo e već bio neki gospodin s notesom u ruci. Naime, sasvim slučajno se tu našao i novinar „Dnevnog Avaza“, najvećeg dnevnog lista u BiH, koji je radio reportažu o Gradačcu. A mi smo mu „došli“ kao naručeni za nju. Em, stranci, em s motorima, em idu kući pa malo stali, baš u Gradačac. Napravili smo zaedničku fotografiju kod malog topa koji svaki dan navečer svojim pucnjem objavljuje prekid ramazanskog posta, te tako poziva muslimanske vjernike na večeru.
Ja sam dao izjavu novinaru, a on je uzeo kontakt i obećao nas obavijestiti ako članak izađe u novinama.

Intervju za Avaz




Nakon „službenog „ dijela smjestili smo se u hladovinu otvorene terase te porazgovarali s našim ljubaznim domaćinom, Sajdžiom. Objasnio nam je priču oko već spomenutog Brčkog i Arizone, te ratni dio priče oko Gradačca, kao i tko je to u stvari Zmaj od Bosne. Za slijedeći put smo se dogovorili, da ćemo ovaj dio oko Zmaja od Bosne dodatno proučiti, jer je to interesantna priča.




Prenosim članak iz „Nezavisnih novina“:

GRADAČAC - Ispod Starog grada u Gradačcu protežu se tuneli i podzemne prostorije za koje malo ko zna, a koji su predstavljali drugi nivo odbrane mjesta u slučaju napada neprijatelja. Kroz tunele, koji su nekada bili i jedini ulaz u, sa svih strana bedemima opasanu, gradačačku kulu, odnedavno šetaju turisti i znatiželjnici. Kompleks Starog grada ili Gradine, kako ga naziva lokalno stanovništvo, čine tri ulazne kapije, tzv. karaule ili kapi-kule, zatim trospratna kula sa čardakom, sahat kula, te zgrada Gradske biblioteke, radiostanice i muzeja, kao i zgrada Gimnazije, koji su nešto novije gradnje. Pod zaštitom države su od 1962, a 2004. godine kompleks je uvršten na listu nacionalnih spomenika BiH. Iako je kula, koja je ujedno i glavni objekt kompleksa, građena prije nego što je vlast pripala Huseinu-kapetanu Gradaščeviću, borcu za nezavisnost Bosne u Osmanskom carstvu, ona se uobičajeno naziva njegovim imenom ili Kula Zmaja od Bosne.


A ovo o Zmaju od Bosne kaže Wikipedia:

Husein-kapetan Gradaščević (Gradačac, 1802. - 17. kolovoza 1834.), Gradačački kapetan koji je bio na čelu bosanskih feudalaca u ustanku protiv reformi koje je provodio sultan Mahmud II. u Osmanskom Carstvu. Jedna od najistaknutijih povijesnih osoba u Bosni i Hercegovini za turske vladavine, opjevan u mnogim muslimanskim narodnim pjesmama i sevdalinkama, bio je na čelu Velikoga bosanskog ustanka.

Također je poznat kao "Zmaj od Bosne", što je nadimak koji je možda sam izmislio. Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnom dijelu carstva. Kad je Dželudin-paša otrovao njegovog brata Murata 1821. godine, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije. Mladi Husein je tijekom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja, te je postao jedna od najpopularnijih osoba kod bosanskih muslimana. 1831. izabran je za vođu Velikog bosanskog ustanka. Poznat je po tome što je na Kosovo došao s 25 000 Bosanaca i zatražio od Velikog vezira upravnu autonomiju i obustavu reformi u Bosni, obećanje da će vezir u Bosni ubuduće biti bosanski beg ili kapetan. Vezir je pristao na sve u prvi mah, ali je poslije uspio da udruži hercegovačke kapetane i da sa njima udari na Husein-kapetana u Sarajevu. Husein-kapetan je izgubio bitku za Sarajevo pa je utočiste potražio u Austriji. Poslije ga je Sultan pomilovao i poslao u progonstvo u Trabzon.


Nakon ugodnog druženja, dogovorili smo se da ćemo slijedeći put odvojiti  više vremena za ovaj grad i kraj, a Sajdžija će nam biti vodić.
Put na s dalje vodi preko Modriče i Dervente , pa onda nastavljamo uz rijeku Savu uzvodno .



Ožiljci rata su još uvijek vidljivi u Bosanskoj Posavini




I ovdje ima lijepih oldtimera - lijepi Mercedes W 110 tzv "mali repaš"


Ovih dana aktualan Konzum ima dućane i u susjednoj državi


Slijedeće pauza nam je opet u Srbcu, u kafiću kod robne kuće, jer je tamo veliki parking i hladovina. Čim smo vidjeli da imaju Ledo škrinju, odlučili smo naručiti sladoled. Bez obzira na konkurenciju, Ledo još uvijek predstavlja referencu kvalitete za sladoled.

Dok smo uživali u osvježenju, oko motora su nam se „vrtila“ dva lokalna dječaka koji su bili fascinirani tim moćnim prekrcanim mašinama. Jedan je čak sakupio hrabrost kako bi se fotografirao u sjedalu Dunde  :icon_wink:



Nakon Srbca, nastavljamo obilazeći Bosansku Gradišku uz Savu prema Kozarskoj Dubici gdje smo odlučili nešto pojesti. Vrijeme je „pakleno“ vruće i sparno, a zrak težak. Tražimo neki restoran s hladovinom, te premda to nismo htjeli ponovno završavamo na istom mjestu gdje i prošle godine. Jedino oni naime služe ranu u ovo doba dana. Ručali smo ćevape, te konačno krenuli kući.



Na graničnom prijelazu u Kostanici nije bila gužva, svega 10-ak automobila, pa se nismo željeli gurati naprijed. No, prelazak je vrlo spor zbog pješaka koji obavljaju dnevnu kupnju, a kako je strašno vruće, počinjemo se raskapčati. No, to ne pomaže, pa na kraju skidamo i kacige i jakne jer je vrućina neidrživa. Jajo bi se tako vozio do kuće, što ne dolazi u obzir, ali smo napravili kompromis, voziti ćemo se tako preko mosta nad Unom kako bi nas povjetarac i svježina rijeke bar malo osvježili.

Konačno smo i mi došli na red i prešli granicu, te nastavljamo lagano preko mosta. Mislili smo prijeći most i nakon njega se obući do kraja, ali vidimo da se na ugibalištu na koje smo planirali stati, službeno vozilo policije koje kontrolira promet. E reko sigurno im sada neću doći kao jelen lopatar da mi napišu kaznu za vožnju bez kacige nakon 3500 km puta u kompletnoj oprem  :icon_no:

Stoga stajem na kraju mosta, stavljam kacigu i zakapčam jaknu. Jajo je samo stavio kacigu, „jer smo sada doma i jako mu je vruće“.

Zadnji dio puta od Kostanice do Petrinje smo vozili malo sporije jer nisam želio voziti brzo dok je on bez jakne, a nakon što smo se pozdravili s našim vjernim suputnicima, nastavljamo 30-ak km do Buševca.

Kući stižemo zadovoljni i umorni.

Cca 3500 km u 10 dana, nije tako jako puno, ali nije niti malo. Dundo nas je dovezao bez ikakvih problema, jer maglenke i Scotoiler tako i tako nisu njegova originalna oprema  :icon_wink:



Skidam kofere i opremu, te nakon tuširanja sjedamo na terasu u svome vrtu i sređujemo utiske s puta.

Tanju boli noga, ali se nekako ipak dovezla kući. Za dva dana je napravila rendgensku snimku i na svu sreću nema nikakvih napuknuća ili lomaova, ali još sada 3 tjedna nakon pada nosi steznik za gležanj . Naime, sada, bez zaštite moto-čizama, noga više nije toliko stabilna pri hodanju pa će oporavak još malo potrajati.

Zahvaljujemo svima koje smo sreli na putu, koi su nam pomogli na bilo koji način, a čestitke Saxiju i ekipi na odlično organiziranom stromerskom (mješovitom) susretu u Boru.

Već sada se veselim putovanju slijedeće godine. Biti će to, kako stvari stoje, susret u Banskom u Bugarskoj, ali će put do tamo i nazad biti drugačijim dijelom svijeta nego ove godine.


Pozdrav od Tanje i Bruma, te Ivane i Jaje, Bezimenog i Dunde :thumb_up:





Brum, bruuum, bruuuuumm...
zoran.petrac@zg.t-com.hr
+385 98 9746 580