Autor Tema: Dužim putem do Mongolije (Wheels on the run) - kratki putopis  (Posjeta: 1126 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb
Inspiriran vrlo pozitivnim reakcijama na priču o mojem i Jeleninom putovanjcu, te činjenicom da već imam nešto obavljenog teksta u Motoreviji, isti bi prenio i ovdje. Da svi kojima Motorevija nije dostupna i ostalima mogu pogledati i pročitati naše misli te da bude zanimljivo (zahodsko) štivo i potencijalna inspiracija  :klanjase:
Biti će 6 epizoda / postova, koje stavljam nakon što izađu Motoreviji. Ipak imam dogovor s njima, pa će ovdje kasniti jedno mjesec dana. Nestrpljivi uvijek mogu kupiti novu Motoreviju na kiosku  :icon_mrgreen:

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb
Odg: Wheels On The Run - kratki putopis
« Reply #1 : 01.06.2018, 09:13:27 »
Preneseno iz magazina Motorevija br. 127


Svaka akcija ima svoju reakciju

Nekoć davno, prije nego što ste se rodili i vi i ja, naši djedovi, prabake, čukun-čukun rodbina i sva njihova, naša divna i napredna Europa je bila vrla mračna, smrdljiva i poharana kugom. Civilizacijski dosezi stvoreni u Rimskom carstvu rastočeni su za građevinski materijal, a tek rijetki gradovi su bili podnošljivi za ugodan život.
U isto to vrijeme, Centralna Azija je proživljavala svoje najsjajnije dane kao kulturni, tehnološki i financijski centar svijeta u kojem su se inovacije, roba i ljudi miješali na legendarnom Put svile. Iako su se okolnosti u zadnjih 700injak godina okrenule u korist Europe, Centralna Azija je upravo zbog svoje bogate povijesti i spektakularne prirode veliki magnet putnicima koji su željni propitivati granice svoje komfort zone. Jednu po jednu granicu dok se ne stigne do Mongolije i zaboravi značenje te riječi. Zemlja koja ima gotovo mitski status među iole ozbiljnim motoristima već je godinama i mene vukla na istok sve dok jednog dana nisam ostao bez izgovora da napokon krenem.
Nakon devet godina moto putovanja, Europa više nije bila dovoljna. Kao ni Bliski istok, Kavkaz i Iran, osvojen još 2011. Svakim novim putovanjem, pa čak i onim u suprotnom smjeru, sve sam se više približavao Mongoliji. I dok se Jelena sve više približavala meni i ja njoj, postalo je neupitno da će ovo biti avantura u dvoje. Na jednom motoru, preko Centralne Azije i Pamirske ceste. Izazivamo čuđenje izvan i unutar moto krugova, ali ne krivimo ih. Ni sami nismo potpuno svjesni u što se točno upuštamo.
Gledamo brojke naših planova i uzdišemo. Tri mjeseca, 12 zemalja i oko 20 000 km. U jednom smjeru. Dok samouvjereno podsjećam Jelenu na moju naljepnicu Iron Butt asocijacije na motoru, ona podsjeća mene da je najdalje sa mnom na motoru bila do Austrije. Naše uloge optimista i realista konstantno su se zamijenjivale tijekom puta, ali pesimizam definitivno odlučujemo ostaviti u Hrvatskoj.
Brojke nisu ni na strani našeg motora, jedine stvari o kojoj nam zapravo ovisi put. Suzuki V-Strom 650 je poznat po izdržljivosti, ali za ono što mu se spremalo sigurno nije projektiran. Pogotovo kad pod kotačima već ima 105 000 km. Pravimo se da to nije ništa neizvedivo za Stroma pa ga posebno i ne pripremamo za najveći put njegovog života. Rutinski pregled i zamjena potrošnih dijelova, čak ne mijenjamo niti gume. Nove gume su planirane nakon 13 000 kilometara u Rusiji. Ovjes je tvornički, sjedalo također, svjetla sa dvije provjerene H4 žarulje i dva standardna plastična bočna kofera. Jedina modifikacija napravljena prije puta je velika stražnja drveno-aluminijska polica umjesto kofera, na koju smo natovarili gotovo 40 kilograma ruksaka. Zar nam treba toliko stvari? Ne, ali nakon što odvozimo svoje najveće i najizazovnije moto putovanje u životu, nastavljamo putovati ruksacima dalje na istok. Obitelj i prijatelji se opet hvataju za glavu, ali sad smo već navikli.
Polazak je došao prebrzo iako su mjeseci, ako ne i godina planiranja iza nas. Premda imamo nove putovnice, potrebne vize zauzimaju gotovo polovicu svih stranica, a višak sijedih vlasi svjedoči logističkim zavrzlamama i nagovještavaju o kakvim se zemljama radi.
Dan polaska je osvanuo kao savršeno svibanjsko jutro, toplo i suho, koje je mamilo istovremeno i na polazak i na ostanak. Strom je natovaren, zategnut i već je zalegao od tereta. Stara, prljava i isprobano komforna moto oprema je na meni, a cijeli svežanj papirnatih karata zemalja čudnih imena složen je u malom pretincu na spremniku goriva. Jelena u svojoj darkerskoj opremi lažno samouvjereno sjeda iza mene. Krećemo. V2 pali na prvi zub, kao i prvog dana te prednji kotač kreće u prvi metar, od idućih 20 milijuna koji nas čekaju. Ne okrećemo se iza sebe da ne vidimo stan koji smo iznajmili, otkaze koje smo dali i slike svakodnevice koja više nije naša.
Kratko stajemo u Slavoniji da se pozdravimo s obitelji, rodbinom i prijateljima, ne obazirujući se na veliki upitnik iznad njihove glave. Ako ostanemo i trenutak duže i sami ćemo početi sumnjati u vlastiti odluku. S knedlom u grlu obećajemo da ćemo se međusobno čuvati i ubrzavamo prema granici. Što smo bliže Srbiji težina odlaska i pozdrava se smanjuje, a osmijeh se sve više širi, sramežljivo se skrivajući pod kacigom. Prvu večer noćimo u Beogradu, a da tako ne bude i drugu pobrinuli su se čudljivi Turkmeni, zahtjevajući da osobno dođemo po vize u Bukurešt jer nam je „Rumunjska blizu, zašto ne svratimo“. S obzirom da jako malo ljudi uopće uspije dobiti tranzitnu vizu kroz Turkmenistan, ne preostaje nam ništa drugo nego krenuti s planirane rute već drugi dan puta. Bizarno iskustvo u ambasadi, ispunjeno fotografijama velikog aktualnog vođe, stranim „relevantnim“ časopisima koji hvale turkmensko gospodarstvo i kulturu, još više otvara zazubice za otkrivanje misteriozne Centralne Azije.
Rumunjsku i Bugarsku, koje postaju popularna destinacija za europske motoriste smo ovoga puta prošli bez puno stajanja. Iako su prepune prekrasnih cesta, naša avantura će se početi odvijati tek za 3 000 kilometara. U Istanbulu počinjemo pomalo osjećati fleksibilnost u prometu koja jača svakim kilometrom dalje prema istoku. Iako četiri trake postaju šest, jedva da se pomičemo u koloni vozila na ulazu u grad. U takvim uvjetima, kreativnost je na cijeni. Brzo reagirajući zaljepljujemo se za policijski konvoj s pratnjom te se napokon probijamo kroz gužvu i grad. Željeći još iste večeri doći do azijskog dijela grada, zadnji manično upadamo na jedan od trajekata koji voze preko Bospora. Ljubazni Turčin koji čeka u koloni nam neočekivano plaća kartu za trajekt, a mi mu mašemo hvala. Istočnjačka gostoljubivost, još jedna od stvari na koju se valja priviknuti.
Napuštamo grad s vizurama najpoznatijih svjetskih džamija iza kojih zalazi sunce te se smještamo u zabačenom hostelu na brdašcima Istanbula. Stigli smo u Aziju.
Moćna Turska je stroj za proizvodnju odličnih cesta koje su sada potpuno završene skroz do svojih istočnih granica. Brze ceste su odličan kompromis između dosadnih i skupih autocesta i nepreglednih lokalnih puteva jer su nam pomogle da uz zanimljiv pejzaž gradova i prirode brzo stignemo do iranske granice, malo iza turskog grada Dogubayazita. Tamo smo trebali biti tri dana nakon Istanbula, da nas put nije odveo u bolnicu usred Turske. Orijaški kebab iz Istanbula je izgledao puno bolje nego što je zapravo bio pa se moje kretanje sljedećih par dana svelo na relaciju krevet – WC uz nepredviđeni izlet taksijem do bolnice. Neočekivano moderna, čista i ugodna turska bolnica i ljubazno osoblje su se pobrinuli da za dva dana već vozim punom parom, gledajući table s udaljenostima gradova i brojkama koje se ubrzano smanjuju. Oboje uskliknemo od uzbuđenja kad ugledamo prvu iransku tablicu na turskim cestama.
Dogubayazit bi mogao biti jedan od brojnih prekrasnih turskih gradića samo zbog jedinstvenog pogleda na dva vulkana – Veliki Ararat visine preko 5 000 metara i Mali Ararat, tisuću metara niži vulkan. Nažalost, on je kao i svako granično mjesto. Puno sumnjivih likova i situacija, prljavo i s laganom atmosferom neugode u zraku. Ipak je tu granica s neopravdano zloglasnom državom svijeta na istoku te na sjeveru vječnim žrtvenim janjcem od koga su Turci trajno „posudili“ Ararat – Armenijom.
Bez obzira na svoje islamske i istočnjačke korijene i kulturu, Turska je već desetljećima gospodarski i svjetonazorski slična Zapadu, bez obzira na tisuće minareta koji se dižu iznad turskih gradova i sela. Puna turista iz cijelog svijeta, nije misteriozna nepoznanica, izvor straha ili mentalna granica koju se ne smije preći. Granica sa Iranom, koja nas je čekala jutro nakon noćenja u Dogubayazitu, je upravo sve to. I to se zaista osjeti kada padne prvi pogled na crveno-bijelo-zelenu zastavu Islamske Republike Iran i velike postere s kojih nas promatraju vrlo ozbiljni Ajatolah Khomeini i Khamnei.
 
Top 6 turske kuhinje
-   Börek (sa sirom ili mesom) i ayran
-   Adana kebab
-   Pida
-   Köfte
-   Baklava s pistacijom
-   Ulični sladoled

Čaj i kava
Turci piju jako puno (crnog) čaja. Na gotovo svakom stajanju bili smo ponuđeni vrućim čajem koji nije pristojno odbiti. Stajanje kako bi se ispustio višak tekućine iz tijela zbog prethodnog čaja, rezultira naravno – novim čajem.
Kava nije ni približno popularna kao u Hrvatskoj. Treba imati dosta sreće kako bi se popila „turska kava u Turskoj“. Samo se na vrlo rijetkim mjestima može uživati u tom crnom napitku kojeg su nam davno Turci donijeli i očito zaboravili uzeti nazad.

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb
Idući nastavak je izašao neki dan u Motoreviji br 129.  :deal:

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb
Epizoda 2. prenesena iz magazina Motorevija 129.
Iran – Kafić „Uzdravlje“

Soba na drugom katu hotela Ertur u Dogubayazitu, prašnjavom gradiću na samoj granici Turske i Irana. Po hotelskom krevetu razbacani su dokumenti, fascikli, fotografije za dokumente, poneka kemijska, dok je pod pun moto opreme, a iz prljavih plastičnih kofera vire šarene vrećice, kantice ulja, vreće za spavanje, šator i možda zalutali slon. Svaki prelazak prave granice nosi dozu nervoze i neizvjesnosti, a izgled naše sobe je njihova fizička manifestacija. Na granicu stižemo dovoljno rano da izbjegnemo ikakvu mogućnost da je graničnim carinicima ili policajcima već netko uništio dan, a to ne želimo biti ni mi. Iranska granica nije šala i svi dokumenti trebaju biti spremni na dohvat ruke. Pogotovo ključni Carnet de passage, veliki financijski teret koji čeka sve koji misle ući u Iran.

Pred samu granicu, doslovce iz grmlja nam iskaču razni lokalni „prijatelji“ i fikseri koji za simboličnu cijenu od pedeset eura nameću svoju stručnu pomoć za bezbolan prijelaz granice. Sve čvršće stišćemo dokumente u ruci dok se naguravaju oko nas. Hvala lijepa, svoju sam školu platio kad sam prvi put prelazio ovu granicu 2011. godine. Ovog puta igram na kombinaciju lažnog osmijeha, pretjerane samouvjerenosti i odlično pripremljene dokumentacije. Oboje skeniramo sumnjive likove koji se vrzmaju po uredima ne bi li identificirali prave službenike kojima se ne bojimo dati svoje putovnice i list papira vrijedan dvadeset tisuća kuna. Za rekordnih sat vremena koračamo po iranskom teritoriju.

Kakva promjena okoline! Nestaje šarenilo turskih planina, svijet oko sebe sada vidimo samo u smeđim nijansama. Temperatura zraka kao da je automatski skočila deset stupnjeva iako se nismo udaljili niti kilometar od Turske u kojoj smo još nosili svoju termo podstavu. Automobili preplavljuju ceste, plakati kraj ceste nam nešto poručuju na perzijskom. Lokalci neprestano mašu i smiju se, otvaraju prozore i viču „welcome to Iran“. Entuzijastično im mašemo nazad ne sluteći da će nam ovo postati iranska svakodnevica. Atmosfera i mutni likovi na granici definitivno nisu odavali dojam da ulazimo u najgostoljubiviju zemlju u kojoj smo ikad bili, ali nas sljedeća dva tjedna u to definitivno uvjeravaju.

U pedesetak dosad posjećenih zemalja svijeta nisam nigdje naišao na toliko iskreno gostoljubive ljude. U nebrojenim situacijama su mi potpuni stranci pomagali na razne načine, ali Iranci susretljivost dižu na jednu potpuno novu razinu. Pozivi da im budemo gosti u kući, da prespavamo ili barem dođemo na večeru bili su svakodnevni. Gotovo svaki iranski park je u večernjim satima prepun ljudi koji se druže na otvorenome, roštiljaju, pjevaju, sviraju, puše nargilu. Nemoguće je prošetati parkom bez poziva na večeru ili druženje. Želja da se bude dobar domaćin i učini boravak u Iranu ugodnim je zaista iskrena. Čak i pod cijenu prometne nesreće. Tako nas je na primjer, jedan kamiondžija panično zaustavio na cesti ne bi li nam iz natovarenog kamiona dao gigantsku lubenicu koju je Jelena držala u krilu sljedećih trideset kilometara. Nimalo luđa nije bila niti gospođa iz auta koji nas je preticao na autocesti. Dok se s ogromnim osmijehom naginjala kroz prozor, u ruci nam je pružala vrećicu orašastih plodova dok smo paralelno jurili preko sto kilometara na sat. Dobrodošli u Iran, zemlju nalik kafiću „Uzdravlje“ gdje možda ne znaju svi naša imena, ali s lakoćom uspijevaju da se osjećamo kao doma, sigurno i toplo dočekani.
Potpuno drugi dojam o Irancima se može dobiti ako ih se promatra u prometu. Jednom kad su za volanom, ti neizmjerno dragi ljudi se pretvaraju u perzijskog Mad Maxa. Horizontalna i vertikalna cestovna signalizacija je opcionalna, a vožnja prevelikom brzinom u svim uvjetima i često bez svjetala po mraku odraz je stava većine vozača da su oni najbolji i jedini na cesti dok su svi ostali (istog mišljenja) samo prepreke na cesti. Nimalo zabavna činjenica opisuje posljedicu takve vožnje: drugi najčešći uzrok smrti u Iranu je prometna nesreća. To nikako ne spriječava ni pješake da se promenadno šeću preko svake velike prometnice ili da uz njih bezbrižno rade obiteljske piknike.

Nemoguće je pričati o Iranu i ne dotaknuti se barem malo politike. Štoviše jer su predsjednički izbori bili dan nakon što smo ušli u zemlju. Sjeverni i zeleniji dio Irana u kojem smo se zatekli na dan objave rezultata, do jutra je slavio pobjedu aktualnog i umjerenog predsjednika Rouhanija. U maniri slavlja osvajanja svjetskog nogometnog prvenstva, auti su gmizali i trubili cestama, zastave se vijorile, ljudi pljeskali i vikali. Većina Iranaca ne podržava silne zabrane i ograničenja nametnute od vjerskih vođe te tu pobjedu doživljavaju kao malen, ali pozitivan korak ka slobodnijem društvu. Iako je od revolucije 1979. godine vjerska stega danas puno blaža i dalje je prilično ograničavajuća gledano iz zapadne perspektive. Upravo zato postoji alternativni Iran – paralelni svijet u kojem mnogi Iranci, daleko od očiju javnosti, uživaju u aktivnostima i stvarima koje nisu prihvatljive vjerskim autoritetima. Muško-ženske kućne zabave, zajedničke dvorane za vježbanje i frizerski saloni, alkohol, satelitska televizija, kućni ljubimci i slobodno odijevanje samo su dio tog paralelnog svijeta i najveće iranske javne tajne. Da nema tog ispušnog ventila, društvo bi odavno popucalo po šavovima, a kriv bi vjerojatno ispao George Soroš.

Krstarenje po iranskim cestama od planinskog i zelenog sjevera do pustinjskog vrućeg juga ne odaje dojam da je iransko gospodarstvo patilo pod međunarodnim sankcijama. Upravo suprotno, sankcije su dovele Iran do velike razine samoodrživosti. Velika većina stvari koje konzumiramo su proizvedeni u Iranu, a ceste preplavljuju auti domaće proizvodnje. Guštamo u domaćim pistacijama, jedemo svježe pale dudove po parkovima, pijemo vrući iranski čaj. Od riže do lubenica i jagoda, sve je made in Iran. Nafta neupitno pomaže gospodarstvu, ali i našem budžetu. Točimo litru benzina za dvije kune i gutamo kilometre. Cijene hrane i pića su i dalje zaista niske, ali u odnosu na moj zadnji posjet, osjeća se povećanje cijena u sektoru turizma koji sve više uzima zamaha. Nekoć simbolične, danas se cijene ulaznica u džamije, mauzoleje i muzeje naplaćuju u zapadnoeuropskim ciframa. Turizam će neminovno donijeti velike promjene zemlji, ali nadam se ne u ljudima. Iako sumnjam da ovakvu iskrenu gostoljubivost išta može iskvariti.

U koje god smo mjesto došli, vrlo brzo smo na usluzi imali novog prijatelja koji nam je bio vrlo raspoloženi vodič kroz grad ili mjesto te nezaobilazni stručnjak za aktualnu domaću te vanjsku politiku. Tako smo u Rashtu na sjeveru Irana, gdje se čak uzgajaju čaj i riža, imali moje prijatelje još od prvog posjeta u Iranu. U bivšoj prijestolnici Irana, prekrasnom Isfahanu, u par dana smo imali čak nekoliko vodiča. Pokazali su nam mnogo skrivenih kutaka koje je vidio rijetki putnik ili turist, poput večernjih pjevača ispod legendarnog mosta Khaju na sezonskoj rijeci Zanyande. Bajkoviti pustinjski grad Yazd smo probali istražiti čim više sami, gubeći se njegovim uskim ulicama među zidovima tradicionalnih kuća napravljenima od slame i blata. Temperatura pustinjskog uzavrelog zraka Yazda se dizala preko 45 stupnjeva i činila vožnju danju u punoj moto opremi nesnosnom. Stoga smo se odlučili odmoriti na par dana od vožnje i prvi put na putu napraviti treking izlet, na obližnju planinu Shir Kuh (lavlja planina) koja se izdizala malo preko četiri tisuće metara nad morem. Na vrhu smo čak ugazili i u par fleka pravog ljetnog snijega. Bilo je to najbolje osvježenje na svijetu, gdje smo na ugodnih petnaestak stupnjeva, imali pogled na pustinju koja se protezala svugdje oko nas, dokle je oko moglo doseći.

Odlazimo iz Irana teška srca, ali s obećanjem novim i starim prijateljima da ćemo se vratiti. I to zaista mislimo. Sad moramo požuriti jer nas iduće jutro čeka prelazak još jedne granice. Slon je opet protrčao kroz našu hotelsku sobu, ali se sad sve bolje snalazimo u tom putničkom neredu.

Offline ib

  • Uvijek u potrazi za boljim
  • Moderator
  • Zen Avanturist
  • *****
  • Postova: 20404
  • Spol: Muški
  • Ak me netko traži, ja sam u garaži!
  • Preporuke: 2
    • Foto Album
  • Motor: DL1000 K4, 114.000 km (prvi od `naših` Stromova preko stotke), crni
  • Motor: Kawasaki KLV K5, 65.000 km, narančasti
  • Mjesto boravka: Kelkheim-Ruppertshain (DE) / Zagreb (HR)
Lijepo  :sretan: :thumb_up:
"Ride Crazy , What could happen...????"

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb
Epizoda 3. prenesena iz magazina Motorevija 130.
Turkmenistan i Uzbekistan - bizaro svijet i zašto smo pobjegli od civilizacije

Kako opisati Turkmenistan, a da prvo ne spomenem činjenicu da se radi o drugoj najzatvorenijoj zemlji na svijetu nakon Sjeverne Koreje, a godišnje ju posjeti manje od deset tisuća turista. Jedino što sam znao o Turkmenistanu su bili povremeni naslovi iz novina o njihovom autokratskom Predsjedniku i čudnovatim pravilima prema kojima je izgledalo da je od zemlje napravio veliki zabavni park prema svom bizarnom viđenju svijeta.
Prijelaz granice iz Irana u Turkmenistan prošao je relativno bezbolno. Iako je boljela činjenica da smo platili velik broj neobičnih taksi, uključujući veterinarski pregled kojeg srećom niti Jelena ni ja nismo morali obaviti. Ispunjavajući bezbrojne formulare i čekajući nestale službenike od ureda do ureda, kratio sam vrijeme proučavajući portrete aktualnog predsjednika Gurbangulija u pozama koje su zamišljene kao ozbiljne, no bile su gotovo parodija. Htio sam se smijati na glas svaki put i fotografirati ih, no nema šale s Turkmenima. Kao nožem odsječena, nestala je iranska srdačnost te je zamijenjena strogoćom i ozbiljnošću zemlje bivšeg sovjetskog bloka.
Manje od sat vremena nakon granice, ulazimo u Ašgabat. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, Ašgabat je grad s najviše zgrada od bijelog mramora na svijetu. I vjerojatno fontana. S obzirom na to da se nalazi u pustinji, prema ovom opisu bi ga se lako moglo zamijeniti s Las Vegasom.

Odjednom, kao da smo ušli na kulisu seta za film o Luju XIV. smještenom u blisku budućnost.  Strom je klizio po savršeno ravnom asfaltu potpuno praznih avenija od četiri trake. Oči su mi bježale na sve strane, dok sam otvorenih usta gledao barokno okićene rasvjetne stupove, raskošne parkove prepunih fontana na čijem broju bi pozavidio i zagrebački gradonačelnik. Pozlaćenih detalja ne nedostaje niti na brojnim kantama za smeće u pojedinim parkovima. Sve je savršeno čisto, uredno, bijelo i izgleda potpuno novo. Kako i ne bi kad su jedini ljudi u parkovima radnici koji ih glancaju po cijeli dan. Usprkos tom dokazivanju moći i bogatstva, većinu zgrada nije dozvoljeno fotografirati. Riskirajući policijsku odmazdu, uspjeli smo prošvercati par nezaobilaznih fotki sa sveprisutnim statuama Predsjednika.

Tražeći smještaj i istraživajući grad, zavirili smo iza kulisa tog blještavila. Blatnjave ceste, sive sirotinjske četvrti i pljesnivi hoteli koji bi bili dobri jedino za set horor filma o sovjetskim zombijima. Međutim, građani se izvana drže vrlo ponosno. Pogotovo djevojke i žene, koje su gotovo sve kao prema nekom pravilu obučene u tradicionalne haljine. Turkmenska moda ne ostavlja ni Jelenu ravnodušnom te nalazimo krojačicu koja joj do sljedećeg dana obećaje izraditi haljinu skrojenu po zadnjem ašgabatskom trendu. Nova haljina razbija monotonost njene darkerske moto odjeće i kamuflira imidž prekaljene avanturistice koji se počeo lijepiti na nju od kad smo ušli u Iran. Sada se savršeno uklapa u kulisu naizgled savršenog bijelog grada. 

Široka i ispolirana autocesta koja vodi van Ašgabata na sjever, prema Uzbekistanu, vodi pored gotovo puste svemirski oblikovane zračne luke u obliku ptice u letu. Za koga leti ta gigantska ptica osim za slavu Predsjednika? Velebna autocesta naprasno prestaje malo nakon svemirske ptice. Kročili smo u svijet koji Predsjednik ne vidi te stoga ne postoji.
Iskrivljena i rascvjetala asfaltna kreatura koja bi trebala predstavljati magistralnu cestu premošćuje Turkmenistan i sjeverni Uzbekistan preko pustinje Karakum (crni pijesak). Niti mrav koji bi prelazio cestu ne može ne upasti u jednu od pukotina ili krater. Pojedini dijelovi asfalta potpuno nedostaju i upotpunjava ih duboki pijesak. Patnja za mene, Jelenu i natovarenog Stroma, koji lupa, njišti i cvili svakim prijeđenim metrom. Međutim brojne ofucane deve koje bezglavo pretrčavaju cestu i turkmenski vozači nisu impresionirani stanjem kolnika. Vozači lete preko rupa prosječnim brzinama iznad 100 km/h. Kako? Jednostavno. Svako malo pored ceste stoje isti ti automobili koji su nas pretekli dok im zgrbljeni vozač mijenja probušenu gumu na vrućini pustinje. I tako cijelim putem.

Cesta iz noćne more nas vodi blizu jedine svijetle točke koju zaista želimo pogledati u Turkmenistanu. Krater zvan Vrata pakla u Dervazi, maloj točki u sred pustinje. Dervaza zapravo nije naselje, što smo doznali tek kada smo došli do te točke na karti. Dervaza nije ništa više nego skupina nekoliko polusrušenih potleušica i sklepanih polušatorskih čajana. Poslužile su za okrepu mršavim obrokom i kao početna točka od kuda se kreće u pustinju, do poznatog kratera. Budući da do kratera ima gotovo deset kilometara čiste pješčane pustinje, odlučili smo slijepo vjerovati baki koja živi u jednoj čajani te preko noći ostaviti Stroma i sve svoje stvari kod nje te unajmiti prijevoz terencem. Njezina tužna priča, zlatni osmijeh i psić Akuš (koji joj pomaže u lovu na zečeve) osvojili su naše povjerenje.

Krater kod Dervaze nastao je prije gotovo 40 godina kada se zbog nenadanog pronalaska plinskog džepa u krater urušila tamošnja naftna bušotina. Da brže-bolje poprave štetu, sovjetski inženjeri su zapalili plin koji potpuno neplanirano još i dan-danas gori.

Smrad plina osjetili smo gotovo prije nego smo i ugledali krater. Vjetar koji ga nosi, nosi i ekstremno topli zrak te se teško približiti samom krateru. Pazeći na smjer vjetra uspio sam se približiti samome rubu Vrata pakla i zaviriti s druge strane u njegovo grotlo. Moram priznati da me po danu nije posebno impresionirao. Velika smrdljiva rupa duboka dvadesetak metara u sred smeđkaste pustinje s plamičcima na svojim padinama i dnu. Nije nikako duboki crni plameni bezdan ili još manje vulkansko grotlo s tekućom lavom, kako sam ga zamišljao s obzirom na svoje zlokobno ime. Noću, krater i njegov plamen postaju impresivniji. Krater odaje narančasti sjaj koji se vidi iz daljine, ali i dalje nije zlokoban. Velika svijetla topla površina prekrasan je kontrast mračnoj hladnoj pustinji u kojoj se nalazi. S obližnjeg brdašca gledali smo ga dugo u zvjezdanu noć, u vrlo romantičnoj atmosferi. Šuštanje vrućeg vjetra i šištanje gorućeg plina dali su i zvučnu kulisu najromantičnijoj točki u Turkmenistanu. Vrata pakla? Ne bih rekao.
Jedini pakao koji smo iskusili bila je cesta koja nas je vodila do ovdje. Kap koja je prelila čašu je bila zadnjih pedeset kilometara vožnje prije granice. Kako bi svima bilo lakše, Jelena je uskočila u minibus koji se vukao iza nas te nastavila s njim i njegovim šarolikim društvom, uključujući nekoliko koza. Stromova i moja muka su postale još gore kada sam prvi put na putu pao u dubokom pijesku. Da nisam nakon desetak minuta dočekao lokalca spremnog za pomoć, Stroma u pijesku ne bih nikad mogao podići sam.

Granicu s Uzbekistanom dočekali smo Jelena, ja, ali i Strom s velikim olakšanjem. Vojnici na granici, bili su oboružani (doslovno) zlatnim osmijehom te je bilo teško ne osjetiti naglu razliku u opuštenosti službenih osoba i lokalaca. Potpuno neočekivano, očajan dan završio je spektakularno u nimalo impresivnom gradu Nukusu. Zabunom smo upali na rođendansku zabavu u restoranu, gdje smo proveli večer plešući na lokalne plesne hitove i truseći votke uz zdravice za novo stečeno uzbečko-hrvatsko bratstvo
.
Nažalost, uzbečke ceste nisu su mnogo razlikovale od turkmenskih, kao da su graditelji jednom davno pohađali istu školu. Po očajnim polu-pustinjskim cestama, truckali smo se od jedne do druge zelene plastične boce. Naime, benzin je gotovo nemoguće legalno kupiti u Uzbekistanu jer svi automobili, mahom Chevroleti domaće proizvodnje, voze na plin. Zelene boce pored kuća bile su nimalo suptilni znak za improviziranu benzinsku postaju švercanog benzina, točenog iz PET boca. Kvaliteta i oktanski broj nepoznati, no u nedostatku drugog izbora onda je i takva loša ponuda dobra. Strom je srećom sve gutao kao prasac, veselo roktajući na svako jače davanje gasa.

Vruće dane na motoru lakše smo brodili jer su kotači držali smjer ravno prema srcu drevnog Puta svile. Ogroman osmijeh na lice izvukla su mi prva dva motocikla u zadnjih par tjedana. Konačno drugi putnici! Pričajući s brbljavim (nezaobilaznim) Nijemcem na staroj Africi Twin i parom potpuno otkačenih sredovječnih Australaca na novoj Africi Twin, shvatili smo da svi pravi putevi na istok vode preko Uzbekistana. Motoristi se slijevaju iz nekoliko smjerova sa zapada u jedinu magistralnu cestu Puta Svile koja vodi kroz Uzbekistan, preko Tadžikistana do Kirgistana.

Turizam je u procvatu u Uzbekistanu. Khiva, Bukhara i Samarkand obiluju turistima. Turistička ponuda se temelji na duhu Puta Svile i Uzbeci su ga uspjeli solidno uskrsnuti nakon odvajanja od SSSR-a. Obnovljena zdanja koja datiraju još od 13. stoljeća kada je naš zemljak Marko Polo na svom magarcu prolazio istim krajevima izgledaju zaista impresivno. Tirkizna boja kupola, lukova i ulaznih kapija, ukrasni uzorci na minaretima i zidovima izazivaju pravo turističko strahopoštovanje. Ponuda jeftinih i skupih svaštarija puni bazare, ali još uvijek izgleda autohtono i zanimljivo unatoč sve masovnijem turizmu. Kao na svakom bazaru, cjenkanje je obavezna aktivnost. Kako suvenire nismo kupovali, cjenkanje smo upražnjavali samo za povoljniji smještaj.

Khiva, iako je skoro do 20. stoljeća bila zloglasni centar trgovine robovima na Putu svile, izgleda kao grad-muzej. Zaista smo imali osjećaj da se nalazimo u davnoj prošlosti, lutajući uskim ulicama i diveći se šarenim minaretima tog savršeno obnovljenog grada. Za svaki od ključnih gradova, odvojili smo si bar jedan dan odmora bez vožnje, kako bi stigli upiti atmosferu drevnih gradova. Šetajući svoju turkmensku haljinu po uzbečkim ulicama Jelena ipak nije izazvala međunarodni incident već mnoge znatiželjne i odobravajuće poglede te pokoji upit za selfie, neizostavan čak i u Uzbekistanu.

Osim Jelenine turkmenske haljine, najveća atrakcija našeg prolaza kroz Uzbekistan bile su bezbrojne prekrasne džamije, minareti i madrase. Deset dana upijajanja boja, oblika i uzoraka građevina bilo je jednostavno previše. Nisam imao volje vidjeti ništa kulturno, povijesno i umjetničko. Previše toga se nakupilo prebrzo i jednostavno sam htio pobjeći od svega! Utjeha i mir nalaze se jedino daleko od civilizacije. Zategnuo sam Stromove uzde i stisnuo ga punom brzinom prema idućoj granici.

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb
Epizoda 4. prenesena iz magazina Motorevija 131.
Tadžikistan i Kirgistan - (Skoro) na vrhu svijeta

Usamljeno je biti na vrhu, kaže uzrečica poznatih i uspješnih ljudi. Iako Jelena i ja nismo u toj kategoriji, upravo taj osjećaj nas je pratio dok smo klizili po pustom i sivom mjesečevom pejzažu na pamirskoj visoravni, poznatoj i kao Krov svijeta. Zvuči depresivno, no upravo suprotno, izolacija nam je upravo i trebala. No, vratimo se na početak, kako i zašto smo se uopće našli u tom bespuću?
Nakon Uzbekistana baterije su nam se ispraznile. Morali smo se odvojiti od kulturnih atrakcija, turista i ljudi općenito. Ulaskom u još jednu  bivšu sovjetsku državu Tadžikistan, bojao sam se da ćemo samo dublje propasti u toj zečjoj rupi. Srećom, bio sam u krivu.
Tadžikistan je najmanja država bivšeg SSSR-a s gotovo nikakvim izvoznim produktima i bizarno, jedina koja se nakon raspada sovjetskog bloka na referendumu o samostalnosti izjasnila – protiv. Nasilan građanski rat i velik odljev radne snage u Rusiju zakopali su ekonomiju duboko na dno. Osim rijetkih bogataških rezidencija i zlatom optočene predsjedničke palače u glavnom gradu Dušanbeu, malo toga se kreće na bolje u Tadžikistanu. Ceste su u stanju trajnog rasula, ulična rasvjeta je rijetkost, sela su srcedrapateljski siromašna te su posljedično najbrojniji auti na cesti uvozni istrošeni Opeli.
Nakon začuđujuće jednostavnog ulaska u zemlju sa e-vizom, prvo nas je pozdravio predsjednik osobno. I nastavio je to raditi na svakom od brojnih plakata kojima su načičkane skoro sve ceste i skoro svako selo. Budući da i ovdje isti predsjednik caruje od samostalnosti, zaključio sam da je demokratska diktatura omiljeni oblik vladavine u centralnoj Aziji te koristi vrlo jednostavnu formulu - ne mijenjaj konja koji pobjeđuje!
Ipak, nije sve tako crno. Tadžikistan ima ogroman potencijal, pogotovo turistički, za što smo bili živi pokusni kunići. Nakon par dana prikupljanja snaga u Dušanbeu, otisnuli smo se kroz zloglasni Anzob, zvan „tunel smrti“, na treking u Fan planine. Visoko u planinama, pet smo dana upijali energiju Sunca, čistog zraka i gotovo potpune samoće. Savršeni zen bio je nužan da skupim vozačku snagu i hrabrost za prvu najtežu dionicu dugog put prema Mongoliji.

Pamir je visoravan okružena masivnim planinskim lancem te zauzima 40% teritorija Tadžikistana s tek 3% stanovništva. Sovjetska vojna cesta M41 preko Pamira povezuje Uzbekistan i Kirgistan i ujedno je druga najviša međunarodna cesta na svijetu s prijevojima od preko 4 500 metara nadmorske visine.
Sanjao sam tu legendarnu kombinaciju slova M i brojke 41 mjesecima prije nego smo se našli na njoj, a kako smo joj se približavali i slušali priče o njenom stanju, osmijeh na licu i uzbuđenje su prelazili u tihu jezu i otvoreni strah. Dan kada smo se otisnuli iz Dušanbea prema Pamiru, osjećao sam se kao osviještena svinja na dan kolinja. S vrlo natovarenim V-Stromom, na cestovnim gumama i nas dvoje na njemu, bilo me iskreno strah kako ćemo prijeći tih zloglasnih tisuću kilometara i stići do Kirgistana u jednom komadu. Ovoga puta optimistična Jelena me hrabro podsjećala na izlazne strategije u slučaju da nešto krene po krivu. Duboko diši, sve će biti u redu.
Klasični turisti na M41 su gotovo nepostojeća vrsta te smo susretali samo jednako lude putnike na dva kotača. Svi smo se slijevali u Tadžikistan na M41 te smo ih sretali i nekoliko na dan. Većina njih su bili još veći luđaci na dual-sport motorima i biciklisti koji su se usudili otisnuti još otuđenijim ograncima glavne ceste, u doline Bartang i Wakhan. Toliko nahvaljene, ostavile su nam zazubice za drugi put, u drugačijem aranžmanu. Takve offroad stranputice definitivno nisu mjesta za našeg Stroma ili za bilo koji motor u dvoje te smo se odlučili čvrsto držati glavne ceste M41 koja je sama za sebe predstavljala dovoljno velik izazov.
Svaki susret s dvokotačnim kolegama bili su prilika za razmjenu osmijeha i klimanja glavom zbog ludosti koje činimo te najsvježijih informacija o stanju ceste i potencijalnom prenoćištu. Oboružani svježim informacijama razlomili smo pamirsku cestu na sedam zastrašujućih i istovremeno predivnih dana. Svaki dan je bio drugačija i potpuno posebna avantura. O uglavnom razvaljenoj cesti koja se sastoji od otoka asfalta u moru šljunka i rupa ne vrijedi trošiti riječi jer ona nije ono čega ću se sjećati.  Ni vrlo mršava ponuda hrane u rijetkim dućanima i zalogajnicama koja se svodila na Snickers, instant tjesteninu i ocvale hrenovke neće mi ostati u trajnom sjećanju. Pamtit ću za cijeli život prizore koje sam gledao cijeli dan kroz vizir kacige.

Put od Dušanbea prema visoravni Pamira traje dva dana. Zbog brojnih upozorenja o stanju opasnog segmenta ceste od Khalaikuma do Khoroga drugi dan, pala je odluka da ga Jelena i ruksaci prijeđu lokalnim prijevozom. Olakšani Strom i ja cijeli drugi dan borimo se s nemani još gorom nego u Turkmenistanu, no ovoga puta sreća je bila na našoj strani i samopouzdanje se vraća u skokovima. Veći dio dana cesta je uski makadam na rubu podivljale smeđe rijeke Pjandž, gdje mi prilikom mimoilaženja s kamionima nekoliko puta srce staje zajedno sa Stromom – na rubu provalije. S druge strane rijeke, u Afganistanu, prirodne ljepote i bijeda bile su višestruko izraženije nego s naše strane rijeke, odvlačeći moju pažnju s puta na prekrasne prizore.
Trećeg dana penjemo se na visoravan te se konačno ispred kotača pruža beskonačna cesta koja vodi u nebo. Divovske planine od preko šest tisuća metara nadmorske visine se s bijelim snježnim kapama nadvijaju nad cestom. Pritom nisu zlokobni divovi već su vrlo smirujuće, kao poznato lice bake i djeda koji poziva svoje unuke, samotne putnike da stanu na trenutak u vječnosti i ostanu u njihovom zagrljaju. Osjećaj potpune izoliranosti i samoće ne da nisu strašni, već su prepuni energije koja puni baterije većom brzinom nego što ju je stanje ceste uspijevalo prazniti. Samoća me ispunjava osjećajem potpune slobode kakav nisam nikad prije osjetio i koji sam asocirao tek s mitskom Mongolijom.

Stanovnici rijetkih stočarskih naselja kroz koje smo prolazimo, a bave se uzgojom nježnih divova jakova, još jednom potvrđuju da skromnost i izoliranost idu ruku pod ruku s dobročinstvom prema putniku-namjerniku.
Idućih par dana prelazimo nekoliko prijevoja viših od četiri tisuće metara, dajemo pet djeci koja oduševljeno uz cestu dočekuju bilo kakvo novo lice te kušamo jedinu istinsku deliciju Pamira – kefir. Selo Jelondy, poznato po svojim sumpornim izvorima tople vode, pruža nam utočište na jednu večer dok je topla i smrdljiva sumporna kupka u sklopu oronulog hotela pravi melem za naša promrzla tijela.
Prema pričama ostalih putnika, zadnji dan avanture na Pamiru trebao bi biti najteži. Čuli smo samo najgore o nenaseljenom velikom potezu ceste od jezera Karakul do granice s Kirgistanom te samoj granici na visokom prijevoju, koji je još do prije tjedan dana bio pod snijegom. Krajolik se iz sivog mjesečevog, mijenja u još manje zemaljski oblik, marsovski crven. Finale na kraju tog najtežeg dana je čekalo u obliku potpuno neodržavane ceste na ničijoj zemlji duljine dvadesetak kilometara.
Kao i većinu zastrašujućih dionica i prelazaka potoka do sad i tu zadnju ničiju blatnu spodobu prolazimo na najmudriji (da ne kažem kukavički) način. Jelena se prošeće do prve sigurne točke, dok ja uspuhano balansiram Stroma na rubu pada. Metar po metar, kilometar po kilometar te se nakon mučnih i klizavih sat-dva spuštamo na vrlo pitomih tri tisuće metara nadmorske visine i stižemo u još jedno iznenađenje puta, Švicarsku centralne Azije – Kirgistan.
Prolazimo kroz teleportacijski portal i stvaramo se u drugom svijetu. Gdje su danima oko nas prizori koji se viđaju samo sa snimaka mjesečevih i marsovskih rovera, sada su svuda uokolo zeleni i pitomi zeleni brežuljci, načičkani konjima i bijelim šatorima mongolskog stila – gerovima. Uređeniji promet, uređenija država, uređeni turistički sadržaji i široka paleta hrane na svakom koraku, koja se čak dičila i gamburgerima (iskrivljeni rusizam za hamburger). Nakon svega što smo prošli zadnjih tjedan dana čini se kao da smo se stvorili u Švicarskoj, negdje u okolici Zermatta.
Tien Shan planine koje su prirodna granica s Kinom na jugu i istoku odlučujemo smo posjetiti bez vjernog Stroma koji je zaslužio višednevni odmor. Južni dio Tien Shan planina istražujemo na do tada neisprobanom prijevoznom sredstvu – konjima. Cjelodnevno jahanje pokazuje se napornije od vožnje motora te smo bolna koljena i stražnjice morali umakati u divovsko slano jezero Issykul, drugo najveće alpsko jezero na svijetu, u nadrealnoj gotovo tropskoj atmosferi.
Dobitak mongolskih viza u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana, proslavili smo još jednim višednevnim trekingom na samom istočnom rubu Kirgistana, opet u Tien Shan planinama. Mjestašce Džergalan iz kojeg krećemo na treking, zapušteno je i istovremeno idilično smješteno u dolini koja vodi prema tromeđi sa Kinom i Kazahstanom. Polagano ga obnavljaju te otkrivaju ljetnim i zimskim turistima, planinarima i skijašima zahvaljujući uspješnom poduzetnom Kirgizu, Emilu. Kirgizi se također pokazuju kao odlični domaćini pogotovo tijekom vremena provedenog među pastirima u planinama. Uz sve bolju upotrebu izmišljenog hrvatsko-ruskog jezika uspijevamo popričati o svakodnevnom životu te kušati lokalni specijalitet – kimiz. Fermentirano kobilje mlijeko. Zvuči odvratno, a ni miris ni okus nisu puno bolji. No nakon nekoliko kušanja, taj poseban kiselo-truli-alkoholni okus ipak (na silu) osvaja nepce. Bez brige, ne razmišljam o pokretanju biznisa i uvozu istoga u Europu. Što se kuša u centralnoj Aziji, najbolje da ostane tamo, jedino u tom okruženju ima smisla.


Karakul
Zadnja dva pamirska noćenja proveli smo u mjestašcu Karakul na obali istoimenog jezera (kirgiski – crno jezero) nastalog u udarnom krateru meteorita. Na jezeru se 2014. godine održala jedriličarska regata što ga je učinilo najvišim plovnim jezerom na svijetu, na svojih 3 960 metara nadmorske visine, što je više od poznatog jezera Titicaca u Južnoj Americi. Agorafobičnu atmosferu oko mirnog jezera upotpunjuju okolne crvenkaste planine ograđene ogradom prema istoku koje su granica s Kinom, a prema sjeveru snježni 7-tisućnjaci s Kirgistanom. Samotna cesta M41 koja prolazi kroz mjesto dnevno posluži manje od pet vozila.
Mjesto je načičkano bijelim i bezličnim kvadratnim kućicama te prašnjavim ulicama koje izgledaju sablasno prazno. Teško je reći precizno, ali mjesto teško da nastanjuje više od stotinu duša. Gotovo jedini izvor prihoda su im vrlo rijetki putnici koji prenoće u bazičnim, no ugodnim kućnim smještajima. Karakul je jedno od onih mjesta o kojima se nikad ne čita i za koje nitko ne zna. Zaista rijetka neiskvarena i autentična lokacija s neprocjenjivom atmosferom.


Prtljaga
Na put smo krenuli s dva bočna plastična kofera i straga dva elastično pričvršćena gigantska ruksaka umjesto klasičnog čvrstog kofera. Bez bočnih torbi na crash baru, bez tank torbe i rezervnih guma. Svejedno smo uspjeli u taj prostor natrpati potrebnu odjeću za toplo i hladno vrijeme, opremu za planinarenje, kampiranje, trčanje, osnovne dijelove za motor i popravak guma te čak i obavezne suvenire iz Hrvatske za najdraže domaćine. Lakši motor vozi se s manje napora, manja su mehanička naprezanja na ovjes, gume, kočnice i okvir, što je na ovakvom putu izuzetno bitno. Tank torba je veliko smetalo na vožnji van ceste, a čvrsti kofer straga kao stvoren je da otpadne od drmusanja po grbavim cestama i udarnim rupama kakvih na ovom putu nije nedostajalo.

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb
Epizoda 5. prenesena iz magazina Motorevija 132.
Kazahstan i Rusija – Dva velika kolosa i jedan mali

Još samo malo, blizu smo. Kraj moto puta već se nazire na horizontu. Pomislio sam kada smo prešli granicu i izašli iz Kirgistana. Još samo dvije tranzitne zemlje koje su usputne prepreke do konačnog cilja.
Kakva blesava misao. Kakva nepromišljena misao. Dvije tranzitne zemlje koje „samo“ treba proći su Kazahstan i Rusija. Najveća zemlja na svijetu i treća najveća zemlja Azije. Horizont preko kojega sam u mislima vidio kraj moto puta zapravo izgleda daleko kao i kraj kazačke stepe. Beskonačno udaljen, kao kraj duge.

Još jednom zamišljena linija na karti u obliku kirgisko-kazačke granice gotovo karikaturalno mijenja pejzaž koji nas okružuje. Zeleni pošumljeni brežuljci nisu dobrodošli u Kazahstanu, jer tamo vlada stepa. Vladarica stepa dopušta na svojoj smeđe-sivoj zemljanoj površini jedino dugu asfaltnu liniju po kojoj se upravo vozimo i sa svake strane mnoštvo čuperaka trave i poneki zeleni grm.
Jedna od rijetkih anomalija na stepskoj površini nam se nagovijestila vrlo brzo nakon ulaska u Kazahstan. Put nas vodi pored crvenog usjeka, Sharyn kanjona, ali tu usputnost nažalost ipak ne pretvaramo još jedan izlet. Kanjon koji nam je preporučio iskusni lisac putopisac Boris Rukavina, propuštamo zbog kiše koja nas prati od prelaska granice. I činjenice da bi po kiši trebali ići makadamskim kozjim stazama. I nemila činjenica da je raspoloženje na niskim granama. Naime, jutros smo imali prvi ozbiljniji makadamski pad tik prije granice. Jako nezgodan duboki šljunčani put preko brda, u kombinaciji s pretovarenim motorom i cestovnim gumama rezultirao je neizbježnim. Srećom, nastradali su samo moj ego i dnevno raspoloženje.

Zov prijatelja iz nedalekog Almatya, ponuda čistog i udobnog kreveta, ukusni šašlik od patke te par dana odmora, bili su kao naručeni melem za oporavak. Već smo se istog dana nacrtali u blještavoj metropoli. Glavni grad koji je izgubio svoju titulu zbog neobičnih zamisli vječnog predsjednika (već viđeni obrazac u svakoj zemlji okruženja), najveći je grad Kazahstana i pravi je urbani moderni centar. Naravno, na bivše-sovjetski način. U petnaestak minuta vožnje, po ulicama viđamo ekstravagantne stakleno-mramorne zgrade, ladanjski klub okružen palmama, najluksuznije butike i pretjerano kičaste zlatne Mercedese, pomiješane na cesti s poluraspadnutim ruskim Volgama boje truleži i mnogobrojnim japanskim uvoznim autima s volanom na krivoj strani. Sav taj luksuz okružuje socrealizam generičkog i oronulog sivog predgrađa. Ipak, čak i takva predgrađa nisu bila loša u usporedbi s prijašnjih nekoliko zemalja. Jednostavno se vidjelo da su Kazahstan, a Almaty posebno, klasa iznad ostalih stanova.

Odlaskom iz Almatya čeka nas lov na kraj duge, koji leži s druge strane dugačke čvrste asfaltne kompozicije u obliku stepske ceste. Kazački cestari su bili očito dobro raspoloženi prilikom gradnje ceste, jer su u nju unijeli i zabavne elemente da skrate dosadu vozaču, a vozilu životni vijek. Bez ikakve najave i pravila, na sasvim solidnoj cesti, ugradili su udarne rupom koje je gotovo nemoguće primijetiti pri većoj brzini. Svaka od njih izvukla je Jelenin glasan krik zajedno s fantomskom boli koju ja proživljavam umjesto Stroma. Osim zabavno skrivenih rupa, četverodnevni put kroz beskrajnu stepu ne donosi posebna uzbuđenja te prolazi neočekivano brzo. Sva su nam osjetila izoštrena prema Konačnom cilju, gdje bi trebali mjesec dana uživati u drugačijim prostranstvima.

Ulazak u Rusiju prolazi gotovo šokantno jednostavno. Zar su avantura, bizarne procedure i situacije već iza nas? Barnaulska oblast. Centralni Sibir. Ruske ceste i ruski promet. Što zamišljate u glavi nakon ovih asocijacija? Vjerojatno isto što i ja. Stvarnost nije mogla biti dalje od te iskrivljene predodžbe. Dobri automobili, blještave benzinske stanice, nova prekrasna, široka i ravna Transsibirska magistrala koja se proteže duboko u tajgu. Sve je izgleda kao da smo se našli na jednoj od boljih cesta prosječne zemlje Europske unije. Nažalost, cijena tog visokog standarda znači da su i cijene svega skočile na gotovo europske cijene.
Prvi veći grad u Rusiji, Barnaul, predstavljao je bitnu točku u velikom planu. S tehničke strane, Stromu je trebalo opet zamijeniti ulje, ali i konačno promijeniti gume. Višestruko dokazane Michelin Anakee 2 su imale još materijala i nakon prijeđenih dvadeset i dvije tisuće kilometara, no Rusija je zadnje mjesto gdje se može lako doći do pravih guma. Da, došlo je vrijeme za više terenske gume koje će rovati po neutabanim putevima Mongolije. S logističke strane, došli smo na prekretnicu gdje moramo odlučiti da li idemo do srca Mongolije Južnom ili Ruskom rutom.

Iako smo već prilikom pripreme puta shvatili da Mongolija nije apsolutno bez asfalta kako je bila do unazad desetak godina, asfaltirano je tek nekoliko glavnih pravaca kroz zemlju. Južna ruta, koja ide od prekrasnog ruskog Altaja, preko sjevera pustinje Gobi do Ulanbatora, zbog djelomične asfaltiranosti glasila je za srednje tešku opciju i bila nam je prvi izbor. Ruska ruta koja se iz ruskog Ulan-Udea spuštala ravno kroz sjeverni dio Mongolije te preko Ulanbatora povezivala Rusiju s Kinom, je najprometnija cesta u Mongoliji i opremljena je sigurnom cestovnom infrastrukturom i asfaltom. To je ulaz u Mongoliju za ziheraše i edelweiss bajkere, ukratko Miševe. Pitanje je bilo, što smo Jelena, ja i Strom? Da li smo Ljudi ili Miševi?

Dok smo lomili glave nad kartom i najsvježijim informacijama na relevantnim forumima, odgovor je došao kroz par jednostavnih poruka. Neustrašivi par iz Australije na napucanoj Africi Twin koji smo sreli još u Uzbekistanu išao je istim našim putem, ali s dva tjedna prednosti. Ostali smo u kontaktu, što je nepisana norma za sve moto putnike na Putu svile. Najsvježije informacije s Južne mongolske rute govorile su jasnu poruku „nikako Južnom rutom!“. Kombinacija blata, pijeska i prelazaka rijeke koja se pružala na nekim sekcijama, bila je ozbiljan zalogaj i za bolje od nas. Da li je biti Čovjek bilo vrijedno riskiranja loma motora ili jednog od nas i pred sam kraj puta? Niti jedna avantura, Instagram fotka ili impresivan Facebook post nisu vrijedni toga da netko od nas dvoje strada. Stoga smo odlučili biti Miševi. Srećom, postojao je način za iskupljenje, no o tome poslije.
Ruski put ponudio je novi horizont jer je značio dodatnih tri tisuće kilometara kroz centralni Sibir. Novi plan donosi nam novi polet i puni ljudske baterije. Jutro nakon ključne odluke, kao hrabri Miš gotovo skačem na Stroma i okrećem ga putem istoka, pravac – Bajkalsko jezero.

Odlična Transsibirska brza cesta te rijedak i siguran promet, nakon dosadašnjih dogodovština na cesti, donose nam pak veliku dozu dosade. Sibirski krajolik bez ljudske prisutnosti, obiluje bijelim brezama, zelenim brežuljcima i silnim rijekama. I to prvih petsto kilometara prvog dana. Pa drugih petsto kilometara drugog dana. I tako svaki dan. Zarobljeni smo u vječnom jednakom danu lišenog avanture, te gubimo pojam o vremenu. Sve dok nakon nekoliko monotonih dana nismo stigli do Bajkalskog jezera.
Bajkalsko jezero najveći je volumen slatke vode na svijetu. Voda je toliko čista da se može piti direktno iz jezera. Na njemu se nalazi mitski otok Olhon, duhovni centar mističnih burjatskih šamana. Jedino je mjesto na svijetu gdje obitavaju slatkovodni tuljani – njerpe. Ove i još mnoge zanimljive činjenice saznajemo u odličnom Bajkalskom muzeju, u vrlo turističkom mjestu Listvjanka na zapadnoj obali jezera. Muzej čak ima i bazen s dvije šašave njerpe koje se igraju pretvarajući svoje masno potkoženo tijelo u neobične oblike, izdužujući i stiskajući ga kao da je od plastelina. Taj prizor djeluje ipak malo tužno, što su takve vesele životinje zatočene u malom bazenu, dok je jezero pedeset metara zračne linije od njih. Iako mislim da je njerpinarij, improvizirani vodeni cirkus za njerpe koji se nalazi u Listvjanki, gdje one svaki puni sat sviraju saksofon ili klavijature vrhunac kiča i zloupotrebe ljudske moći nad prirodom.

Osim Listvjanke, gotovo niti jedno slabo naseljeno mjesto na zapadnoj obali nije povezano s civilizacijom cestom već je put do njih moguć samo pješice kroz šumu ili brodom iz Listvjanke. Odlično za pobjeći od turističke žiže, pa upravo to i činimo te provodimo noć u na par sati pješice udaljenom selu Boljšoje Kote (velika mačka). Put po pješačkoj stazi uz obalu jezera nagrađuje nas pogledom na Bajkal iz snova. Prizori koji kao da su skinuti s razglednica najljepših skrivenih jadranskih plaža. Duboka plava i potpuno bistra voda, sunčeve zrake koje se probijaju kroz borovu šumu i kamene skrovite plaže na dnu litica. I to sve u srcu Sibira.
Kao i svako mjesto na Bajkalu koje drži do sebe i Boljšoje Kote se ponosi sa šljunčanom plažom, koja po sunčanom danu neodoljivo mami na kupanje u nezagađenoj vodi. Legenda tvrdi da kupanje u Bajkalu donosi dodatnih dvadeset godina života, a kako godina nikad dovoljno, junački se skidam i jurim u vodu po svoju nagradu. Krik i bijes! Iako noge uranjam samo do koljena, ledena voda me odmah tjera van. Svi oni Rusi koji se u Listvjanki veselo brčkaju u plićaku, sigurno imaju antifriz ili votku umjesto krvi. Kažu nam lokalci da je poseban doživljaj biti na Bajkalu zimi, kada cijelo jezero stegne prozirna ledena kora deblja od metra. Tada se čak održava i zimski maraton koji se održava u cijelosti na ledu.

Veliki gradovi koji presijecaju monotone dane prolaska kroz Sibir, poput Krasnojarska i Irkutska, doista su čuda. Sigurno ne najljepši gradovi na svijetu, ali uz zavidnu količinu zanimljivih građevina i gradske centre koji dišu pozitivnom atmosferom, oboje ostajemo impresionirani. Zapravo, u Irkutsku se provodimo prilično dobro, zahvaljujući našoj pozitivnoj i nasmiješenoj Couchsurfing domaćici Dani. Čista je suprotnost inače neraspoloženim i namrgođenim licima koje smo dosad sretali po Rusiji. Noćni izlazak na koncert lokalnog country benda koji uspješno praši hitove američkog srednjeg zapada uz poneku zalutalu pjesmu Beatlesa je zadnje što se može očekivati u srcu Sibira. I sve to u podrumskom pubu engleskog štiha, uz odlično lokalno craft pivo.
Dani u Sibiru se uglavnom svode na cjelodnevnu vožnju koja se na karti jedva primijeti. Svake večeri demoralizirano gledamo tih par prijeđenih milimetara. Sibir je zaista ogroman. Nakon gotovo dva tjedna, doklizali smo oprani od kiše koja nas je prala danima u burjatsku prijestolnicu na istočnoj strani Bajkalskog jezera. Ulan-ude. Zvuči mongolski, a stanovnici Ulan-udea tako i izgledaju. Postalo je očito da smo došli pred sama vrata Mongolije.

Offline DDuckTopic starter

  • Mudri Avanturist
  • ****
  • Postova: 1299
  • Spol: Muški
  • SpoRRtski polagano
  • Preporuke: 0
    • MotoPersia
  • Motor: DL 650A, K8, 133 000 km, plavi
  • Mjesto boravka: Zagreb