Novi Postovi

 Str: [1] 2 3 ... 10
1
Naši hobiji / Odg: Ribolov
« Zadnji post ib Jučer u 19:06:30 »
Bome, za nahranit selo  :icon_mrgreen: :thumb_up:
2
Naši hobiji / Odg: Ribolov
« Zadnji post dado-ka Jučer u 16:38:29 »
Lijepo lijepo, jesu to danski ili bosanski šarani? :misli:
3
Naši hobiji / Odg: Ribolov
« Zadnji post chimpa Jučer u 07:20:42 »
Fini primjerci  :icon_mrgreen: svaka cast  :thumb_up:
4
Naši hobiji / Odg: Ribolov
« Zadnji post Fantom 14.08.2018, 23:56:01 »
Daiwa se jos uvijek drzi:-) kako stoji Silistar i Cormoran?

Silstar i Cormoran su riknuli ko Nokia 😉

Evo i ja koju frišku
5
Ajme lijepih cura  :biggrinlove:

6
Čitam i gutam i malo mi, širi priču i izdaj knjigu, ili to ili u pevaljke dragu saputnicu pa da izda CD i kasetu i album neki
7
  :sretan: lijepo da se čita i u tiskanom obliku. Hvala na pohvali. Trudimo se oboje da priča izgleda smisleno, iako je teško biti kratak i opširan, koherentan i poučan.
Još dva nastavka i gotovo  :icon_blink:
8
Pročitao 4. dio u novoj Motoreviji br. 131. Odlično napisano, gušt je čitati! Ta avantura se mora u knjigu pretvoriti!  :thumb_up:
10
Epizoda 3. prenesena iz magazina Motorevija 130.
Turkmenistan i Uzbekistan - bizaro svijet i zašto smo pobjegli od civilizacije

Kako opisati Turkmenistan, a da prvo ne spomenem činjenicu da se radi o drugoj najzatvorenijoj zemlji na svijetu nakon Sjeverne Koreje, a godišnje ju posjeti manje od deset tisuća turista. Jedino što sam znao o Turkmenistanu su bili povremeni naslovi iz novina o njihovom autokratskom Predsjedniku i čudnovatim pravilima prema kojima je izgledalo da je od zemlje napravio veliki zabavni park prema svom bizarnom viđenju svijeta.
Prijelaz granice iz Irana u Turkmenistan prošao je relativno bezbolno. Iako je boljela činjenica da smo platili velik broj neobičnih taksi, uključujući veterinarski pregled kojeg srećom niti Jelena ni ja nismo morali obaviti. Ispunjavajući bezbrojne formulare i čekajući nestale službenike od ureda do ureda, kratio sam vrijeme proučavajući portrete aktualnog predsjednika Gurbangulija u pozama koje su zamišljene kao ozbiljne, no bile su gotovo parodija. Htio sam se smijati na glas svaki put i fotografirati ih, no nema šale s Turkmenima. Kao nožem odsječena, nestala je iranska srdačnost te je zamijenjena strogoćom i ozbiljnošću zemlje bivšeg sovjetskog bloka.
Manje od sat vremena nakon granice, ulazimo u Ašgabat. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, Ašgabat je grad s najviše zgrada od bijelog mramora na svijetu. I vjerojatno fontana. S obzirom na to da se nalazi u pustinji, prema ovom opisu bi ga se lako moglo zamijeniti s Las Vegasom.

Odjednom, kao da smo ušli na kulisu seta za film o Luju XIV. smještenom u blisku budućnost.  Strom je klizio po savršeno ravnom asfaltu potpuno praznih avenija od četiri trake. Oči su mi bježale na sve strane, dok sam otvorenih usta gledao barokno okićene rasvjetne stupove, raskošne parkove prepunih fontana na čijem broju bi pozavidio i zagrebački gradonačelnik. Pozlaćenih detalja ne nedostaje niti na brojnim kantama za smeće u pojedinim parkovima. Sve je savršeno čisto, uredno, bijelo i izgleda potpuno novo. Kako i ne bi kad su jedini ljudi u parkovima radnici koji ih glancaju po cijeli dan. Usprkos tom dokazivanju moći i bogatstva, većinu zgrada nije dozvoljeno fotografirati. Riskirajući policijsku odmazdu, uspjeli smo prošvercati par nezaobilaznih fotki sa sveprisutnim statuama Predsjednika.

Tražeći smještaj i istraživajući grad, zavirili smo iza kulisa tog blještavila. Blatnjave ceste, sive sirotinjske četvrti i pljesnivi hoteli koji bi bili dobri jedino za set horor filma o sovjetskim zombijima. Međutim, građani se izvana drže vrlo ponosno. Pogotovo djevojke i žene, koje su gotovo sve kao prema nekom pravilu obučene u tradicionalne haljine. Turkmenska moda ne ostavlja ni Jelenu ravnodušnom te nalazimo krojačicu koja joj do sljedećeg dana obećaje izraditi haljinu skrojenu po zadnjem ašgabatskom trendu. Nova haljina razbija monotonost njene darkerske moto odjeće i kamuflira imidž prekaljene avanturistice koji se počeo lijepiti na nju od kad smo ušli u Iran. Sada se savršeno uklapa u kulisu naizgled savršenog bijelog grada. 

Široka i ispolirana autocesta koja vodi van Ašgabata na sjever, prema Uzbekistanu, vodi pored gotovo puste svemirski oblikovane zračne luke u obliku ptice u letu. Za koga leti ta gigantska ptica osim za slavu Predsjednika? Velebna autocesta naprasno prestaje malo nakon svemirske ptice. Kročili smo u svijet koji Predsjednik ne vidi te stoga ne postoji.
Iskrivljena i rascvjetala asfaltna kreatura koja bi trebala predstavljati magistralnu cestu premošćuje Turkmenistan i sjeverni Uzbekistan preko pustinje Karakum (crni pijesak). Niti mrav koji bi prelazio cestu ne može ne upasti u jednu od pukotina ili krater. Pojedini dijelovi asfalta potpuno nedostaju i upotpunjava ih duboki pijesak. Patnja za mene, Jelenu i natovarenog Stroma, koji lupa, njišti i cvili svakim prijeđenim metrom. Međutim brojne ofucane deve koje bezglavo pretrčavaju cestu i turkmenski vozači nisu impresionirani stanjem kolnika. Vozači lete preko rupa prosječnim brzinama iznad 100 km/h. Kako? Jednostavno. Svako malo pored ceste stoje isti ti automobili koji su nas pretekli dok im zgrbljeni vozač mijenja probušenu gumu na vrućini pustinje. I tako cijelim putem.

Cesta iz noćne more nas vodi blizu jedine svijetle točke koju zaista želimo pogledati u Turkmenistanu. Krater zvan Vrata pakla u Dervazi, maloj točki u sred pustinje. Dervaza zapravo nije naselje, što smo doznali tek kada smo došli do te točke na karti. Dervaza nije ništa više nego skupina nekoliko polusrušenih potleušica i sklepanih polušatorskih čajana. Poslužile su za okrepu mršavim obrokom i kao početna točka od kuda se kreće u pustinju, do poznatog kratera. Budući da do kratera ima gotovo deset kilometara čiste pješčane pustinje, odlučili smo slijepo vjerovati baki koja živi u jednoj čajani te preko noći ostaviti Stroma i sve svoje stvari kod nje te unajmiti prijevoz terencem. Njezina tužna priča, zlatni osmijeh i psić Akuš (koji joj pomaže u lovu na zečeve) osvojili su naše povjerenje.

Krater kod Dervaze nastao je prije gotovo 40 godina kada se zbog nenadanog pronalaska plinskog džepa u krater urušila tamošnja naftna bušotina. Da brže-bolje poprave štetu, sovjetski inženjeri su zapalili plin koji potpuno neplanirano još i dan-danas gori.

Smrad plina osjetili smo gotovo prije nego smo i ugledali krater. Vjetar koji ga nosi, nosi i ekstremno topli zrak te se teško približiti samom krateru. Pazeći na smjer vjetra uspio sam se približiti samome rubu Vrata pakla i zaviriti s druge strane u njegovo grotlo. Moram priznati da me po danu nije posebno impresionirao. Velika smrdljiva rupa duboka dvadesetak metara u sred smeđkaste pustinje s plamičcima na svojim padinama i dnu. Nije nikako duboki crni plameni bezdan ili još manje vulkansko grotlo s tekućom lavom, kako sam ga zamišljao s obzirom na svoje zlokobno ime. Noću, krater i njegov plamen postaju impresivniji. Krater odaje narančasti sjaj koji se vidi iz daljine, ali i dalje nije zlokoban. Velika svijetla topla površina prekrasan je kontrast mračnoj hladnoj pustinji u kojoj se nalazi. S obližnjeg brdašca gledali smo ga dugo u zvjezdanu noć, u vrlo romantičnoj atmosferi. Šuštanje vrućeg vjetra i šištanje gorućeg plina dali su i zvučnu kulisu najromantičnijoj točki u Turkmenistanu. Vrata pakla? Ne bih rekao.
Jedini pakao koji smo iskusili bila je cesta koja nas je vodila do ovdje. Kap koja je prelila čašu je bila zadnjih pedeset kilometara vožnje prije granice. Kako bi svima bilo lakše, Jelena je uskočila u minibus koji se vukao iza nas te nastavila s njim i njegovim šarolikim društvom, uključujući nekoliko koza. Stromova i moja muka su postale još gore kada sam prvi put na putu pao u dubokom pijesku. Da nisam nakon desetak minuta dočekao lokalca spremnog za pomoć, Stroma u pijesku ne bih nikad mogao podići sam.

Granicu s Uzbekistanom dočekali smo Jelena, ja, ali i Strom s velikim olakšanjem. Vojnici na granici, bili su oboružani (doslovno) zlatnim osmijehom te je bilo teško ne osjetiti naglu razliku u opuštenosti službenih osoba i lokalaca. Potpuno neočekivano, očajan dan završio je spektakularno u nimalo impresivnom gradu Nukusu. Zabunom smo upali na rođendansku zabavu u restoranu, gdje smo proveli večer plešući na lokalne plesne hitove i truseći votke uz zdravice za novo stečeno uzbečko-hrvatsko bratstvo
.
Nažalost, uzbečke ceste nisu su mnogo razlikovale od turkmenskih, kao da su graditelji jednom davno pohađali istu školu. Po očajnim polu-pustinjskim cestama, truckali smo se od jedne do druge zelene plastične boce. Naime, benzin je gotovo nemoguće legalno kupiti u Uzbekistanu jer svi automobili, mahom Chevroleti domaće proizvodnje, voze na plin. Zelene boce pored kuća bile su nimalo suptilni znak za improviziranu benzinsku postaju švercanog benzina, točenog iz PET boca. Kvaliteta i oktanski broj nepoznati, no u nedostatku drugog izbora onda je i takva loša ponuda dobra. Strom je srećom sve gutao kao prasac, veselo roktajući na svako jače davanje gasa.

Vruće dane na motoru lakše smo brodili jer su kotači držali smjer ravno prema srcu drevnog Puta svile. Ogroman osmijeh na lice izvukla su mi prva dva motocikla u zadnjih par tjedana. Konačno drugi putnici! Pričajući s brbljavim (nezaobilaznim) Nijemcem na staroj Africi Twin i parom potpuno otkačenih sredovječnih Australaca na novoj Africi Twin, shvatili smo da svi pravi putevi na istok vode preko Uzbekistana. Motoristi se slijevaju iz nekoliko smjerova sa zapada u jedinu magistralnu cestu Puta Svile koja vodi kroz Uzbekistan, preko Tadžikistana do Kirgistana.

Turizam je u procvatu u Uzbekistanu. Khiva, Bukhara i Samarkand obiluju turistima. Turistička ponuda se temelji na duhu Puta Svile i Uzbeci su ga uspjeli solidno uskrsnuti nakon odvajanja od SSSR-a. Obnovljena zdanja koja datiraju još od 13. stoljeća kada je naš zemljak Marko Polo na svom magarcu prolazio istim krajevima izgledaju zaista impresivno. Tirkizna boja kupola, lukova i ulaznih kapija, ukrasni uzorci na minaretima i zidovima izazivaju pravo turističko strahopoštovanje. Ponuda jeftinih i skupih svaštarija puni bazare, ali još uvijek izgleda autohtono i zanimljivo unatoč sve masovnijem turizmu. Kao na svakom bazaru, cjenkanje je obavezna aktivnost. Kako suvenire nismo kupovali, cjenkanje smo upražnjavali samo za povoljniji smještaj.

Khiva, iako je skoro do 20. stoljeća bila zloglasni centar trgovine robovima na Putu svile, izgleda kao grad-muzej. Zaista smo imali osjećaj da se nalazimo u davnoj prošlosti, lutajući uskim ulicama i diveći se šarenim minaretima tog savršeno obnovljenog grada. Za svaki od ključnih gradova, odvojili smo si bar jedan dan odmora bez vožnje, kako bi stigli upiti atmosferu drevnih gradova. Šetajući svoju turkmensku haljinu po uzbečkim ulicama Jelena ipak nije izazvala međunarodni incident već mnoge znatiželjne i odobravajuće poglede te pokoji upit za selfie, neizostavan čak i u Uzbekistanu.

Osim Jelenine turkmenske haljine, najveća atrakcija našeg prolaza kroz Uzbekistan bile su bezbrojne prekrasne džamije, minareti i madrase. Deset dana upijajanja boja, oblika i uzoraka građevina bilo je jednostavno previše. Nisam imao volje vidjeti ništa kulturno, povijesno i umjetničko. Previše toga se nakupilo prebrzo i jednostavno sam htio pobjeći od svega! Utjeha i mir nalaze se jedino daleko od civilizacije. Zategnuo sam Stromove uzde i stisnuo ga punom brzinom prema idućoj granici.
 Str: [1] 2 3 ... 10