Novi Postovi

 Str: 1 2 [3] 4 5 ... 10
21
Naši hobiji / Odg: Moj stari Mercedes
« Zadnji post Brum 09.01.2019, 17:50:14 »
Sada slijedi ono srednje teško

Desna ventilacijska rešetka ima kromirani rub koji sam lagano skinuo, ima malo oštećenje, ali mislim da će se moći vratiti nazad. S stražnje strane na nju dolaze dvije cijevi za dovod zraka, papiranata i gumena, koje demontiram. Samu rešetku na mjestu drži žičana kopča koju otkapčam.





Prelazim na klimatizacijski dio.

Prvo komande





Pa pristup odozdo



Pokušavam skinuti što više stvari kako bih olakšao pristup. Instrumente još ne mogu jer moram auto voziti.

Izvadio sam kromirani rub kontakt brave, ali ne ispijeva izvaditi plastični okvir jer se bojim da ću oštetiti drvo oko njega. Možda bude lakše kada se maknu instrumenti. Brava zapinje i odnijeti ću je do bravara da vidi da li se može popraviti ili da ju zamijenim.



Rešetka s oznakama komandi klimatizacije se drži s dviji matice, pa i nju skidam. Imam samo dvije od 4 plastčne kapice, a i komande izgledaju kao da su zrele za zamjenu. No još ne znam kako ću ih izvaditi jer su sajlama fiksirane za ventilacijsku kutiju ispod njih.



Sada nastupa teži dio. Demontaža donjem obloge table, koja je isto vrijeme kučište klima uređaja. Ima nekoliko vrlo skrivenih metalnih vijaka, nakon čije demontaže obloga može dolje. No nemože se skinuti jer desni prekidač je za podešavanje temperature i on je žicom spojen s sondom u izmjenjivaču koji je ispod table. Ne bih želio tu žicu oštetiti, pa klimu za sada ostavljam na miru.



Pokušao sam skinuti desnu mlaznicu za zrak prema vozačkom staklu, ali ne mogu jer joj smeta klimatizacijska kutija u sredini.



Više sreće sam imao s središnjom mlaznicom koju sam uspio skinuti.




Ovakve radove bez fotografiranja je nemoguće ponoviti, jer u radioničkim priručnicima nisu svi detalji uvijek najpreglednije opisani (premda bi trebali biti). Osim toga
, kako se radi o vrlo starim vozilima, koja su s vremenom održavana sve slabije, moguće je da na vozilu imate neku preinaku koja uopće nije navedena u priručniku. Bez detaljnog fotografiranja ama baš svakog koraka gotovo pa je nemoguće nadati se da će ponovno sastavljanje proći bez problema.

Ja sam do sada napravio oko 3000 fotografija svojih radova na Mercedesu, a još nisam niti "ogrebao" predviđeni obim poslova na njemu. Ukupna obnova mog motora koji je bio rastavljen do zadnjeg vijka (Mercedes vrlo vjerojatno neće biti tako rastavljen) s ponovnim sklapanjem "polučila je cca 1500 fotografija, od kojih je više od tisuću objavljeno u temi obnove KLV-a ovdje na forumu.
22
Naši hobiji / Odg: Moj stari Mercedes
« Zadnji post Brum 09.01.2019, 17:25:56 »
Krećem s najednostavnijem. Prostor ispred suvozačevih nogu je najmanje "zatrpan".

S desne obloge stranice sam već prije skinuo prednji desni zvučnik, tako da je sda ostao samo ventilator. No, niti nakon vađenja vijaka ga ne mogu skinuti, jer je ubačen u kučište izmjenjivača klime i u prostor desne obloge, tako da ga ostavljam na miru.



Prebacujem se na oblogu table.

Tekstilna zaštita obloge table štiti tablo od UV zraka, odnosno pogleda (jer je ova moja jako loša   :thumb_down:)



Demontaža obloga A stupa oslobađa pristup drvenoj lajsni koju je prilično teško izvaditi. Kada bude novo uređena, to će biti još teže zbog rizika od oštećenja.



Sada se može skinuti obloga. Ne znam kako ću je urediti, ali hoću jer nova je 1000 eura, a rabljenih nema niti za lijek  :icon_no:



U sredini table je mjesto za zvučnik, ali kako ih mi moramo imati 4, kod nas je prekriveno poklopcem čijim micanjem se oslobađa pristup komandama ventilacije



Ovo nije bilo teško. Sada prelazimo na samo tablu. Opet od najednostavnijih stvari.

Pepeljara ima svoje metalno ležište



Radio također ima svoje ležište, ali ja ga nemam  :icon_no:. Iza njega se nalaze žice napajanja, zvučnika i antene, ali to će se sve morati zamijeniti zbog starosti.



Sada počinju ona malo teže stvari.

Pretinac za dokumenta. Otpajanje i demontaža unutrašnje rasvjete i kontakta za nju.



Unutrašna obloga ima nekoliko plastičnih kopči, ali vidim da je oštećena na jednom rubu i trebati ću ju zamijeniti



Vrata pretinca se isto skidaju



Pa onda upaljač za cigarete

Prvo isključivanje konektora, pa onda demontaža matice koja drži kučište upaljača.

23
Naši hobiji / Odg: Moj stari Mercedes
« Zadnji post Brum 09.01.2019, 16:21:31 »
Kako je auto vani, još jedna obilna kiša je ponovno pokazala da voda pronalazi put u unutrašnjost vozila i to sprijeda. Slijeva se uz i kroz ventilaciju. Od prije znam za problem curenja antifriza, što znači da nema druge nego ići raditi ono što sam izbjegavao od samog početka - rastavljanje table i ventilacije/klimatizacije.

Plastični kanali ventilacije na podu ovode topli zrak na noge stražnjih putnika. Skidam ih i perem jer dogledno vrijeme sigurno neće nazad u auto.



I u prtljažniku ima malo vode, ali zbog rupa u podu ona odmah odlazi. Problem je u gumama oko stražnjih svjetala i oko otvora poklopca koje treba zamijeniti.



Što se tiče rastavljanja instrumentalne table...Možda me uspjeh naših "vatrenih" malo potaknuo na to   :thumb_up: Pa mislim si, nema toga što jedan čovjek sastavi, a da drugi ne bi uspio rastaviti   :icon_wink: (ne pričamo sada o ponovnom sastavljanju   :icon_mrgreen:)

Sa suprugom sam ima razgovor o planovima ovog ljeta. Sasvim je izvjesno da auto neće biti registriran u 7.mjesecu, a upitan je i moj rođendan 21.08., pa smo se složili da će biti gotov onda kada će biti gotov.

Slijedi ponovno proućavanje bespuća interneta jer nema baš puno prikaza rastavljanja table s ugrađenom klimom i to po sistemu korak po korak.
24
Naši hobiji / Odg: Moj stari Mercedes
« Zadnji post Brum 09.01.2019, 16:00:10 »
Bio mi je limar u posjeti i rekao da očistim sve ostatke bitumenska mase u "kadicama" straga. On će mi sada riješiti kadice, pragove i prtljažnik, tako da sam miran do trenutka kada idemo u kompletno sređivanje limarije, pa lakiranje.

U međuvremenu planiram voziti auto i raditi na mehanici.


Nakon odlaska majstora slijedi priprema za posao (nemam nadstrešnice, pa sa suncobranom "plešem" oko auta jer je strašno vruće  :sunce:



Počinjem čiščenje kadica od ostataka bitumenske zaštite

Putnički prostor



pa onda prtljažni prostor lijevo...



i desno



Obloga unutrašnjeg dijela stražnjeg blatobrana, nekakav slojeviti čvrsti papir/karton s slojem spužvice. I to bih zamijenio kada pronađem materijal



Donji rub prednjeg veznog lima je oštećen od nasjedanja na rubne kamenove, pokušao sam ga malo izravnati, ali je prečvrst. Mogu samo nešto korozije očistiti i reći limaru da ga bar donekle izravna, koliko može.



Sada su na redu donji rubovi vrata

Vozačka su dosta dobra. Zanemarite stanje gumenih brtve one su svakako za zamijenu.



Suvozačka su malo lošija



Stražnja desna su malo bolja



i "šećer" za kraj, stražnje lijeva koja su najlošija  :thumb_down:
Posljedica je to začepljenih rupa u donjem dijelu kroz koja ne može otjecati vodu koju puste (loše) brtve stakla  :icon_no:



Ponešto oštećenja ima i s vanjske strane vrata i pragova



A tu je i "hrpica" ispod auta   :icon_mrgreen:


26
Epizoda 4. prenesena iz magazina Motorevija 131.
Tadžikistan i Kirgistan - (Skoro) na vrhu svijeta

Usamljeno je biti na vrhu, kaže uzrečica poznatih i uspješnih ljudi. Iako Jelena i ja nismo u toj kategoriji, upravo taj osjećaj nas je pratio dok smo klizili po pustom i sivom mjesečevom pejzažu na pamirskoj visoravni, poznatoj i kao Krov svijeta. Zvuči depresivno, no upravo suprotno, izolacija nam je upravo i trebala. No, vratimo se na početak, kako i zašto smo se uopće našli u tom bespuću?
Nakon Uzbekistana baterije su nam se ispraznile. Morali smo se odvojiti od kulturnih atrakcija, turista i ljudi općenito. Ulaskom u još jednu  bivšu sovjetsku državu Tadžikistan, bojao sam se da ćemo samo dublje propasti u toj zečjoj rupi. Srećom, bio sam u krivu.
Tadžikistan je najmanja država bivšeg SSSR-a s gotovo nikakvim izvoznim produktima i bizarno, jedina koja se nakon raspada sovjetskog bloka na referendumu o samostalnosti izjasnila – protiv. Nasilan građanski rat i velik odljev radne snage u Rusiju zakopali su ekonomiju duboko na dno. Osim rijetkih bogataških rezidencija i zlatom optočene predsjedničke palače u glavnom gradu Dušanbeu, malo toga se kreće na bolje u Tadžikistanu. Ceste su u stanju trajnog rasula, ulična rasvjeta je rijetkost, sela su srcedrapateljski siromašna te su posljedično najbrojniji auti na cesti uvozni istrošeni Opeli.
Nakon začuđujuće jednostavnog ulaska u zemlju sa e-vizom, prvo nas je pozdravio predsjednik osobno. I nastavio je to raditi na svakom od brojnih plakata kojima su načičkane skoro sve ceste i skoro svako selo. Budući da i ovdje isti predsjednik caruje od samostalnosti, zaključio sam da je demokratska diktatura omiljeni oblik vladavine u centralnoj Aziji te koristi vrlo jednostavnu formulu - ne mijenjaj konja koji pobjeđuje!
Ipak, nije sve tako crno. Tadžikistan ima ogroman potencijal, pogotovo turistički, za što smo bili živi pokusni kunići. Nakon par dana prikupljanja snaga u Dušanbeu, otisnuli smo se kroz zloglasni Anzob, zvan „tunel smrti“, na treking u Fan planine. Visoko u planinama, pet smo dana upijali energiju Sunca, čistog zraka i gotovo potpune samoće. Savršeni zen bio je nužan da skupim vozačku snagu i hrabrost za prvu najtežu dionicu dugog put prema Mongoliji.

Pamir je visoravan okružena masivnim planinskim lancem te zauzima 40% teritorija Tadžikistana s tek 3% stanovništva. Sovjetska vojna cesta M41 preko Pamira povezuje Uzbekistan i Kirgistan i ujedno je druga najviša međunarodna cesta na svijetu s prijevojima od preko 4 500 metara nadmorske visine.
Sanjao sam tu legendarnu kombinaciju slova M i brojke 41 mjesecima prije nego smo se našli na njoj, a kako smo joj se približavali i slušali priče o njenom stanju, osmijeh na licu i uzbuđenje su prelazili u tihu jezu i otvoreni strah. Dan kada smo se otisnuli iz Dušanbea prema Pamiru, osjećao sam se kao osviještena svinja na dan kolinja. S vrlo natovarenim V-Stromom, na cestovnim gumama i nas dvoje na njemu, bilo me iskreno strah kako ćemo prijeći tih zloglasnih tisuću kilometara i stići do Kirgistana u jednom komadu. Ovoga puta optimistična Jelena me hrabro podsjećala na izlazne strategije u slučaju da nešto krene po krivu. Duboko diši, sve će biti u redu.
Klasični turisti na M41 su gotovo nepostojeća vrsta te smo susretali samo jednako lude putnike na dva kotača. Svi smo se slijevali u Tadžikistan na M41 te smo ih sretali i nekoliko na dan. Većina njih su bili još veći luđaci na dual-sport motorima i biciklisti koji su se usudili otisnuti još otuđenijim ograncima glavne ceste, u doline Bartang i Wakhan. Toliko nahvaljene, ostavile su nam zazubice za drugi put, u drugačijem aranžmanu. Takve offroad stranputice definitivno nisu mjesta za našeg Stroma ili za bilo koji motor u dvoje te smo se odlučili čvrsto držati glavne ceste M41 koja je sama za sebe predstavljala dovoljno velik izazov.
Svaki susret s dvokotačnim kolegama bili su prilika za razmjenu osmijeha i klimanja glavom zbog ludosti koje činimo te najsvježijih informacija o stanju ceste i potencijalnom prenoćištu. Oboružani svježim informacijama razlomili smo pamirsku cestu na sedam zastrašujućih i istovremeno predivnih dana. Svaki dan je bio drugačija i potpuno posebna avantura. O uglavnom razvaljenoj cesti koja se sastoji od otoka asfalta u moru šljunka i rupa ne vrijedi trošiti riječi jer ona nije ono čega ću se sjećati.  Ni vrlo mršava ponuda hrane u rijetkim dućanima i zalogajnicama koja se svodila na Snickers, instant tjesteninu i ocvale hrenovke neće mi ostati u trajnom sjećanju. Pamtit ću za cijeli život prizore koje sam gledao cijeli dan kroz vizir kacige.

Put od Dušanbea prema visoravni Pamira traje dva dana. Zbog brojnih upozorenja o stanju opasnog segmenta ceste od Khalaikuma do Khoroga drugi dan, pala je odluka da ga Jelena i ruksaci prijeđu lokalnim prijevozom. Olakšani Strom i ja cijeli drugi dan borimo se s nemani još gorom nego u Turkmenistanu, no ovoga puta sreća je bila na našoj strani i samopouzdanje se vraća u skokovima. Veći dio dana cesta je uski makadam na rubu podivljale smeđe rijeke Pjandž, gdje mi prilikom mimoilaženja s kamionima nekoliko puta srce staje zajedno sa Stromom – na rubu provalije. S druge strane rijeke, u Afganistanu, prirodne ljepote i bijeda bile su višestruko izraženije nego s naše strane rijeke, odvlačeći moju pažnju s puta na prekrasne prizore.
Trećeg dana penjemo se na visoravan te se konačno ispred kotača pruža beskonačna cesta koja vodi u nebo. Divovske planine od preko šest tisuća metara nadmorske visine se s bijelim snježnim kapama nadvijaju nad cestom. Pritom nisu zlokobni divovi već su vrlo smirujuće, kao poznato lice bake i djeda koji poziva svoje unuke, samotne putnike da stanu na trenutak u vječnosti i ostanu u njihovom zagrljaju. Osjećaj potpune izoliranosti i samoće ne da nisu strašni, već su prepuni energije koja puni baterije većom brzinom nego što ju je stanje ceste uspijevalo prazniti. Samoća me ispunjava osjećajem potpune slobode kakav nisam nikad prije osjetio i koji sam asocirao tek s mitskom Mongolijom.

Stanovnici rijetkih stočarskih naselja kroz koje smo prolazimo, a bave se uzgojom nježnih divova jakova, još jednom potvrđuju da skromnost i izoliranost idu ruku pod ruku s dobročinstvom prema putniku-namjerniku.
Idućih par dana prelazimo nekoliko prijevoja viših od četiri tisuće metara, dajemo pet djeci koja oduševljeno uz cestu dočekuju bilo kakvo novo lice te kušamo jedinu istinsku deliciju Pamira – kefir. Selo Jelondy, poznato po svojim sumpornim izvorima tople vode, pruža nam utočište na jednu večer dok je topla i smrdljiva sumporna kupka u sklopu oronulog hotela pravi melem za naša promrzla tijela.
Prema pričama ostalih putnika, zadnji dan avanture na Pamiru trebao bi biti najteži. Čuli smo samo najgore o nenaseljenom velikom potezu ceste od jezera Karakul do granice s Kirgistanom te samoj granici na visokom prijevoju, koji je još do prije tjedan dana bio pod snijegom. Krajolik se iz sivog mjesečevog, mijenja u još manje zemaljski oblik, marsovski crven. Finale na kraju tog najtežeg dana je čekalo u obliku potpuno neodržavane ceste na ničijoj zemlji duljine dvadesetak kilometara.
Kao i većinu zastrašujućih dionica i prelazaka potoka do sad i tu zadnju ničiju blatnu spodobu prolazimo na najmudriji (da ne kažem kukavički) način. Jelena se prošeće do prve sigurne točke, dok ja uspuhano balansiram Stroma na rubu pada. Metar po metar, kilometar po kilometar te se nakon mučnih i klizavih sat-dva spuštamo na vrlo pitomih tri tisuće metara nadmorske visine i stižemo u još jedno iznenađenje puta, Švicarsku centralne Azije – Kirgistan.
Prolazimo kroz teleportacijski portal i stvaramo se u drugom svijetu. Gdje su danima oko nas prizori koji se viđaju samo sa snimaka mjesečevih i marsovskih rovera, sada su svuda uokolo zeleni i pitomi zeleni brežuljci, načičkani konjima i bijelim šatorima mongolskog stila – gerovima. Uređeniji promet, uređenija država, uređeni turistički sadržaji i široka paleta hrane na svakom koraku, koja se čak dičila i gamburgerima (iskrivljeni rusizam za hamburger). Nakon svega što smo prošli zadnjih tjedan dana čini se kao da smo se stvorili u Švicarskoj, negdje u okolici Zermatta.
Tien Shan planine koje su prirodna granica s Kinom na jugu i istoku odlučujemo smo posjetiti bez vjernog Stroma koji je zaslužio višednevni odmor. Južni dio Tien Shan planina istražujemo na do tada neisprobanom prijevoznom sredstvu – konjima. Cjelodnevno jahanje pokazuje se napornije od vožnje motora te smo bolna koljena i stražnjice morali umakati u divovsko slano jezero Issykul, drugo najveće alpsko jezero na svijetu, u nadrealnoj gotovo tropskoj atmosferi.
Dobitak mongolskih viza u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana, proslavili smo još jednim višednevnim trekingom na samom istočnom rubu Kirgistana, opet u Tien Shan planinama. Mjestašce Džergalan iz kojeg krećemo na treking, zapušteno je i istovremeno idilično smješteno u dolini koja vodi prema tromeđi sa Kinom i Kazahstanom. Polagano ga obnavljaju te otkrivaju ljetnim i zimskim turistima, planinarima i skijašima zahvaljujući uspješnom poduzetnom Kirgizu, Emilu. Kirgizi se također pokazuju kao odlični domaćini pogotovo tijekom vremena provedenog među pastirima u planinama. Uz sve bolju upotrebu izmišljenog hrvatsko-ruskog jezika uspijevamo popričati o svakodnevnom životu te kušati lokalni specijalitet – kimiz. Fermentirano kobilje mlijeko. Zvuči odvratno, a ni miris ni okus nisu puno bolji. No nakon nekoliko kušanja, taj poseban kiselo-truli-alkoholni okus ipak (na silu) osvaja nepce. Bez brige, ne razmišljam o pokretanju biznisa i uvozu istoga u Europu. Što se kuša u centralnoj Aziji, najbolje da ostane tamo, jedino u tom okruženju ima smisla.


Karakul
Zadnja dva pamirska noćenja proveli smo u mjestašcu Karakul na obali istoimenog jezera (kirgiski – crno jezero) nastalog u udarnom krateru meteorita. Na jezeru se 2014. godine održala jedriličarska regata što ga je učinilo najvišim plovnim jezerom na svijetu, na svojih 3 960 metara nadmorske visine, što je više od poznatog jezera Titicaca u Južnoj Americi. Agorafobičnu atmosferu oko mirnog jezera upotpunjuju okolne crvenkaste planine ograđene ogradom prema istoku koje su granica s Kinom, a prema sjeveru snježni 7-tisućnjaci s Kirgistanom. Samotna cesta M41 koja prolazi kroz mjesto dnevno posluži manje od pet vozila.
Mjesto je načičkano bijelim i bezličnim kvadratnim kućicama te prašnjavim ulicama koje izgledaju sablasno prazno. Teško je reći precizno, ali mjesto teško da nastanjuje više od stotinu duša. Gotovo jedini izvor prihoda su im vrlo rijetki putnici koji prenoće u bazičnim, no ugodnim kućnim smještajima. Karakul je jedno od onih mjesta o kojima se nikad ne čita i za koje nitko ne zna. Zaista rijetka neiskvarena i autentična lokacija s neprocjenjivom atmosferom.


Prtljaga
Na put smo krenuli s dva bočna plastična kofera i straga dva elastično pričvršćena gigantska ruksaka umjesto klasičnog čvrstog kofera. Bez bočnih torbi na crash baru, bez tank torbe i rezervnih guma. Svejedno smo uspjeli u taj prostor natrpati potrebnu odjeću za toplo i hladno vrijeme, opremu za planinarenje, kampiranje, trčanje, osnovne dijelove za motor i popravak guma te čak i obavezne suvenire iz Hrvatske za najdraže domaćine. Lakši motor vozi se s manje napora, manja su mehanička naprezanja na ovjes, gume, kočnice i okvir, što je na ovakvom putu izuzetno bitno. Tank torba je veliko smetalo na vožnji van ceste, a čvrsti kofer straga kao stvoren je da otpadne od drmusanja po grbavim cestama i udarnim rupama kakvih na ovom putu nije nedostajalo.
27
Izvještaji o putovanjima / Odg: Ukrajina 2018. komentari
« Zadnji post slavc 04.01.2019, 07:15:16 »
Danas  ponovo pročitao tvoj zanimljiv i ljep putopis. Kad budem išao u te krajeve ču ga sigurno ponovo otvorit. Čestitke tebi i Vesni.
28
Izvještaji o putovanjima / Odg: Ukrajina 2018. komentari
« Zadnji post bansi 03.01.2019, 12:44:09 »
Šta reći nego svaka čast i naklon do poda :klanjase: :klanjase: :thumb_up:
29
Izvještaji o putovanjima / Odg: Ukrajina 2018. komentari
« Zadnji post dado-ka 03.01.2019, 08:23:42 »
Hvala na odgovoru! :thumb_up:
Nažalost išli ste preko Transnistrie,te njihove odmetnute pokrajine (država u državi),i oni su su poznati po tome da agresivno traže mito.

Sad kad bolje razmislim može biti. 
Bila je to velika barikada sa vojskom i policijom, mitraljezima, psima, rovovima, oklopnjacima..., a možda je bila i dalje od Chisinaua. :misli:
Ima logike to što si napisao.
Jbg nigdje na karti to nije upisano :icon_paper:.
Jedno iskustvo više, 20€ manje i izgubili bilo kakvu volju za spavanjem u Moldaviji. Mislio sam si ovako me mogu još 5x zaustaviti i orobiti.

Upravo jutros među dokumentima našao tu punomoć pa neka nadalje opet bude pri ruci. :icon_wink:
30
Izvještaji o putovanjima / Odg: Ukrajina 2018. komentari
« Zadnji post Igi_Zg 03.01.2019, 02:07:03 »
Ruta je bila: Odessa - granični prijelaz Kuchuran - Chisinau - granični prijelaz Leuseni.
Barikada je bila cca 30 km prije Chisinau (zaokružio sam na jednoj fotki).

Hvala na odgovoru! :thumb_up:
Nažalost išli ste preko Transnistrie,te njihove odmetnute pokrajine (država u državi),i oni su su poznati po tome da agresivno traže mito.
 Str: 1 2 [3] 4 5 ... 10