Novi Postovi

 Str: 1 ... 8 9 [10]
91
 :klanjase: :thumb_up:

Pratit cu s gustom  :icon_mrhappy: :sretan:
92
 :finger: :043:  .... molim te da ubuduće svoje putopise koji su kraći od 10 tkm 'mećeš' u temu 'Izleti i druženja' !   :lol: :thumb_up:
93
Idući nastavak je izašao neki dan u Motoreviji br 129.  :deal:
94
Ovdje je prostor za  :finger:  :043:
96
Izvještaji o putovanjima / Odg: Wheels On The Run - kratki putopis
« Zadnji post DDuck 01.06.2018, 09:13:27 »
Preneseno iz magazina Motorevija br. 127


Svaka akcija ima svoju reakciju

Nekoć davno, prije nego što ste se rodili i vi i ja, naši djedovi, prabake, čukun-čukun rodbina i sva njihova, naša divna i napredna Europa je bila vrla mračna, smrdljiva i poharana kugom. Civilizacijski dosezi stvoreni u Rimskom carstvu rastočeni su za građevinski materijal, a tek rijetki gradovi su bili podnošljivi za ugodan život.
U isto to vrijeme, Centralna Azija je proživljavala svoje najsjajnije dane kao kulturni, tehnološki i financijski centar svijeta u kojem su se inovacije, roba i ljudi miješali na legendarnom Put svile. Iako su se okolnosti u zadnjih 700injak godina okrenule u korist Europe, Centralna Azija je upravo zbog svoje bogate povijesti i spektakularne prirode veliki magnet putnicima koji su željni propitivati granice svoje komfort zone. Jednu po jednu granicu dok se ne stigne do Mongolije i zaboravi značenje te riječi. Zemlja koja ima gotovo mitski status među iole ozbiljnim motoristima već je godinama i mene vukla na istok sve dok jednog dana nisam ostao bez izgovora da napokon krenem.
Nakon devet godina moto putovanja, Europa više nije bila dovoljna. Kao ni Bliski istok, Kavkaz i Iran, osvojen još 2011. Svakim novim putovanjem, pa čak i onim u suprotnom smjeru, sve sam se više približavao Mongoliji. I dok se Jelena sve više približavala meni i ja njoj, postalo je neupitno da će ovo biti avantura u dvoje. Na jednom motoru, preko Centralne Azije i Pamirske ceste. Izazivamo čuđenje izvan i unutar moto krugova, ali ne krivimo ih. Ni sami nismo potpuno svjesni u što se točno upuštamo.
Gledamo brojke naših planova i uzdišemo. Tri mjeseca, 12 zemalja i oko 20 000 km. U jednom smjeru. Dok samouvjereno podsjećam Jelenu na moju naljepnicu Iron Butt asocijacije na motoru, ona podsjeća mene da je najdalje sa mnom na motoru bila do Austrije. Naše uloge optimista i realista konstantno su se zamijenjivale tijekom puta, ali pesimizam definitivno odlučujemo ostaviti u Hrvatskoj.
Brojke nisu ni na strani našeg motora, jedine stvari o kojoj nam zapravo ovisi put. Suzuki V-Strom 650 je poznat po izdržljivosti, ali za ono što mu se spremalo sigurno nije projektiran. Pogotovo kad pod kotačima već ima 105 000 km. Pravimo se da to nije ništa neizvedivo za Stroma pa ga posebno i ne pripremamo za najveći put njegovog života. Rutinski pregled i zamjena potrošnih dijelova, čak ne mijenjamo niti gume. Nove gume su planirane nakon 13 000 kilometara u Rusiji. Ovjes je tvornički, sjedalo također, svjetla sa dvije provjerene H4 žarulje i dva standardna plastična bočna kofera. Jedina modifikacija napravljena prije puta je velika stražnja drveno-aluminijska polica umjesto kofera, na koju smo natovarili gotovo 40 kilograma ruksaka. Zar nam treba toliko stvari? Ne, ali nakon što odvozimo svoje najveće i najizazovnije moto putovanje u životu, nastavljamo putovati ruksacima dalje na istok. Obitelj i prijatelji se opet hvataju za glavu, ali sad smo već navikli.
Polazak je došao prebrzo iako su mjeseci, ako ne i godina planiranja iza nas. Premda imamo nove putovnice, potrebne vize zauzimaju gotovo polovicu svih stranica, a višak sijedih vlasi svjedoči logističkim zavrzlamama i nagovještavaju o kakvim se zemljama radi.
Dan polaska je osvanuo kao savršeno svibanjsko jutro, toplo i suho, koje je mamilo istovremeno i na polazak i na ostanak. Strom je natovaren, zategnut i već je zalegao od tereta. Stara, prljava i isprobano komforna moto oprema je na meni, a cijeli svežanj papirnatih karata zemalja čudnih imena složen je u malom pretincu na spremniku goriva. Jelena u svojoj darkerskoj opremi lažno samouvjereno sjeda iza mene. Krećemo. V2 pali na prvi zub, kao i prvog dana te prednji kotač kreće u prvi metar, od idućih 20 milijuna koji nas čekaju. Ne okrećemo se iza sebe da ne vidimo stan koji smo iznajmili, otkaze koje smo dali i slike svakodnevice koja više nije naša.
Kratko stajemo u Slavoniji da se pozdravimo s obitelji, rodbinom i prijateljima, ne obazirujući se na veliki upitnik iznad njihove glave. Ako ostanemo i trenutak duže i sami ćemo početi sumnjati u vlastiti odluku. S knedlom u grlu obećajemo da ćemo se međusobno čuvati i ubrzavamo prema granici. Što smo bliže Srbiji težina odlaska i pozdrava se smanjuje, a osmijeh se sve više širi, sramežljivo se skrivajući pod kacigom. Prvu večer noćimo u Beogradu, a da tako ne bude i drugu pobrinuli su se čudljivi Turkmeni, zahtjevajući da osobno dođemo po vize u Bukurešt jer nam je „Rumunjska blizu, zašto ne svratimo“. S obzirom da jako malo ljudi uopće uspije dobiti tranzitnu vizu kroz Turkmenistan, ne preostaje nam ništa drugo nego krenuti s planirane rute već drugi dan puta. Bizarno iskustvo u ambasadi, ispunjeno fotografijama velikog aktualnog vođe, stranim „relevantnim“ časopisima koji hvale turkmensko gospodarstvo i kulturu, još više otvara zazubice za otkrivanje misteriozne Centralne Azije.
Rumunjsku i Bugarsku, koje postaju popularna destinacija za europske motoriste smo ovoga puta prošli bez puno stajanja. Iako su prepune prekrasnih cesta, naša avantura će se početi odvijati tek za 3 000 kilometara. U Istanbulu počinjemo pomalo osjećati fleksibilnost u prometu koja jača svakim kilometrom dalje prema istoku. Iako četiri trake postaju šest, jedva da se pomičemo u koloni vozila na ulazu u grad. U takvim uvjetima, kreativnost je na cijeni. Brzo reagirajući zaljepljujemo se za policijski konvoj s pratnjom te se napokon probijamo kroz gužvu i grad. Željeći još iste večeri doći do azijskog dijela grada, zadnji manično upadamo na jedan od trajekata koji voze preko Bospora. Ljubazni Turčin koji čeka u koloni nam neočekivano plaća kartu za trajekt, a mi mu mašemo hvala. Istočnjačka gostoljubivost, još jedna od stvari na koju se valja priviknuti.
Napuštamo grad s vizurama najpoznatijih svjetskih džamija iza kojih zalazi sunce te se smještamo u zabačenom hostelu na brdašcima Istanbula. Stigli smo u Aziju.
Moćna Turska je stroj za proizvodnju odličnih cesta koje su sada potpuno završene skroz do svojih istočnih granica. Brze ceste su odličan kompromis između dosadnih i skupih autocesta i nepreglednih lokalnih puteva jer su nam pomogle da uz zanimljiv pejzaž gradova i prirode brzo stignemo do iranske granice, malo iza turskog grada Dogubayazita. Tamo smo trebali biti tri dana nakon Istanbula, da nas put nije odveo u bolnicu usred Turske. Orijaški kebab iz Istanbula je izgledao puno bolje nego što je zapravo bio pa se moje kretanje sljedećih par dana svelo na relaciju krevet – WC uz nepredviđeni izlet taksijem do bolnice. Neočekivano moderna, čista i ugodna turska bolnica i ljubazno osoblje su se pobrinuli da za dva dana već vozim punom parom, gledajući table s udaljenostima gradova i brojkama koje se ubrzano smanjuju. Oboje uskliknemo od uzbuđenja kad ugledamo prvu iransku tablicu na turskim cestama.
Dogubayazit bi mogao biti jedan od brojnih prekrasnih turskih gradića samo zbog jedinstvenog pogleda na dva vulkana – Veliki Ararat visine preko 5 000 metara i Mali Ararat, tisuću metara niži vulkan. Nažalost, on je kao i svako granično mjesto. Puno sumnjivih likova i situacija, prljavo i s laganom atmosferom neugode u zraku. Ipak je tu granica s neopravdano zloglasnom državom svijeta na istoku te na sjeveru vječnim žrtvenim janjcem od koga su Turci trajno „posudili“ Ararat – Armenijom.
Bez obzira na svoje islamske i istočnjačke korijene i kulturu, Turska je već desetljećima gospodarski i svjetonazorski slična Zapadu, bez obzira na tisuće minareta koji se dižu iznad turskih gradova i sela. Puna turista iz cijelog svijeta, nije misteriozna nepoznanica, izvor straha ili mentalna granica koju se ne smije preći. Granica sa Iranom, koja nas je čekala jutro nakon noćenja u Dogubayazitu, je upravo sve to. I to se zaista osjeti kada padne prvi pogled na crveno-bijelo-zelenu zastavu Islamske Republike Iran i velike postere s kojih nas promatraju vrlo ozbiljni Ajatolah Khomeini i Khamnei.
 
Top 6 turske kuhinje
-   Börek (sa sirom ili mesom) i ayran
-   Adana kebab
-   Pida
-   Köfte
-   Baklava s pistacijom
-   Ulični sladoled

Čaj i kava
Turci piju jako puno (crnog) čaja. Na gotovo svakom stajanju bili smo ponuđeni vrućim čajem koji nije pristojno odbiti. Stajanje kako bi se ispustio višak tekućine iz tijela zbog prethodnog čaja, rezultira naravno – novim čajem.
Kava nije ni približno popularna kao u Hrvatskoj. Treba imati dosta sreće kako bi se popila „turska kava u Turskoj“. Samo se na vrlo rijetkim mjestima može uživati u tom crnom napitku kojeg su nam davno Turci donijeli i očito zaboravili uzeti nazad.
97
Inspiriran vrlo pozitivnim reakcijama na priču o mojem i Jeleninom putovanjcu, te činjenicom da već imam nešto obavljenog teksta u Motoreviji, isti bi prenio i ovdje. Da svi kojima Motorevija nije dostupna i ostalima mogu pogledati i pročitati naše misli te da bude zanimljivo (zahodsko) štivo i potencijalna inspiracija  :klanjase:
Biti će 6 epizoda / postova, koje stavljam nakon što izađu Motoreviji. Ipak imam dogovor s njima, pa će ovdje kasniti jedno mjesec dana. Nestrpljivi uvijek mogu kupiti novu Motoreviju na kiosku  :icon_mrgreen:
98
Ma gdje je to od naših 10+ kn za litru :icon_wink:
99
Svaka čast na odvažnosti,  a pogotovo na stilu pisanja!  :thumb_up:
Super je što si naveo cijene smještaja. Možda još da spomeneš cijene benzina?
U grubo, dakle, od 7000,00 kn na benzin cca 4200 kn. Ostatak smještaj i sve ostalo, uglavnom skromno  :strumpf:
Najviše tankano u Turskoj gdje je i najskuplji benzin -  litra cca 8,90 kn !
100
Svaka čast, veselo i uzbudljivo sam kao slepi putnik uživao u vašim dogodovstinama i avanturama, sreća prati hrabre i budale tako da je ovo bio jack pot za obojicu, idealan spoj
Halov motor sam video, čuj video, pa jahao donekle ponosno po Beogradu, glumio i ja avanturistu i trudio se da ne pravim medjunarodne incidente sa Zagrebačkim tablama, elem ja prljaviji motor i natovaren sa više raznoraznih zivuljki video nisam, mislio sam moj je motor usvinjen ali sam skapirao da je to nista spram ovih malih Stromova. A kako i kuda ste vozili, bio sam ubeđen da ćete ili naći Atlantidu ili stići prečicom do Meseca, mada ko ima dokaza i može da kaže da niste i ta mesta obišli, svaka čast dragi avanturisti I dobro došli nazad kućama svojim najdražima

Ćušnuto sa krša preko Tetrapaka

 Str: 1 ... 8 9 [10]